Bilo je to na kraju vremena bezvremenog postojanja u tugama zbog izgubljenog vremena. Stajala sam na pješćanom žalu bolnih uspomena i bjesomućno tražila sedefastu školjku u dubini duše zatomljenu, od samosažaljenja i zamišljene nesreće u kristalni prah izlomljene sreće. Maestral sjećanja je dodirivao mirnu pučinu oceana želja, nebo je plakalo suzama gorčine a srce, srce je odbrojavalo godine kao crne bisere prosute uspomenama. Dvanaest crnih bisera nanizanih u ogrlicu koja je gušila dušu, zaustavljala dah, mutila svijest, ubijala san. Prelistavala sam pjesmaricu tužnoga srca i ljubičastim slovima, kristalima neisplakanih suza napisala zadnji stih, requiem ljubavi koja je nestajala kao leptirasta galija na horizontu tog trenutka nepostojanja.
"Uvijek zaigraju u duši neke tanane strune kad u eteru zatreperi tvoje ime, neka se tužna misao u oluju zgusne, u čudesno stanje u kojem duša bezglasno vrisne, a poezija prošlih vremena dodirne moje čežnjom osušene usne. Poezija suza, ljepota davnih ljeta, praznina duše, umjesto ljubavi u srcu čista sjeta, tuga se u pjesme slijeva, u smiraju tužnom ruža jedna cvijeta, opojnim mirisom sjećanja zalijeva, sjećanja na sva naša prošla ljeta. Tada me zaboli svaka misao i svaka davno napisana pjesma o skrivenoj žudnji u tihom zvuku čežnje, kaplje u mozgu kao pokvarena česma to čudesno u duši skriveno, u srcu pohranjeno, u sjećanju zaustavljeno davno uspavanih snova novo buđenje. Tu si, ti danas odsutan i dalek i ponekad tugaljivo poželim da te nema jer pričinja mi se da postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, netko tko sa čežnjom čeka na buđenje dolazećeg vijeka, stoljeća sreće i oluju ruža, ljubav, koja srcu lakoću postojanja pruža. Lutam raskrižjem samoće, tugujem i tugu udišem, vidim, čujem, kušam, mirišem beskraj moje unutarnje praznoće, a sjećanje mi pupljke pruža iz one drevne oluje ruža. "
Dvadesetak i nešto više godina ljepote, dvadestak bijelih bisera u niski sreće, na granici dva milenija, na obroncima dolazećih i odlazećih desetljeća, u vrtlogu previranja svjetske svijesti, u vremenu sjedinjavanja istoka i zapada u uniju ljudske davno sanjane utopije, osjetih da je vrijeme koje nazivam vremenom oluje ruža, vijeme koje sam živjela pjesmicama napisanim ljubčastim suzama prosutih zbog neostvarenih snova, bilo vrijeme mog buđenja na svjetlosnom mostu između jučer i sutra. Ne, to nije izgubljeno vrijeme, to je vrijeme u kojem naučih da je život uistinu satkan od svilenkastih niti unutarnjeg svemira u kojem se krije izvor sreće, onaj tajnoviti izvor koji godinama tražih izvan sebe.
U očima boje sna vidjeh zrcaljenje moje duše snene i spoznah da se sve, baš sve, ogleda u dubini mene. Napisah slovima biserne sreće zadnju pjesmu satkanu od rime i začuh njegov šapat, život je uistinu satkan od pjeska i pjene, ali ne zaboravi draga u njemu se kriju i sve duše tvoje mjene.
Lutam snena putevima raznim
na planini bdijem, u koritu riječnom
osjećam ljepotu, uzvraćam milovanjem maznim
zagrljajem snenim na sanjanom, zvjezdanom putu mliječnom.
U dubini duše zvoni zvono sreće
sve u meni ključa, vrije pjenom radosna života
svaki treptaj oka, svaki pokret srca sve strune pokreće,
osjećam i sretna čutim tu u duši je skrivena ljepota.
Dugine boje blješte mojim umom
biseri sjaje sjedinjeni venerinom niti
u oceanu drevnom, u beskraju tajnom
plivam sretna i osjećam ja mogu čista ljubav biti.
Iz pjeska i pjene ljubav mi se glasi
sedafaste niti jakobove školjke
venerine lepršave kose zlaćane vlasi
milovanjem liječe sve umišljene ljubavne boljke.
U oceanu snova skriveno je blago,
ljubav se rađa iz pjeska i pjene
duša zna, duša osjeća što je srcu drago
i snena uranja u dubinu venerine mjene.
Danas, dvadesetak i nešto godina starija, više ne pišem pjesme satkane od neprirodne rime, danas živim ljubav i zbrajam i crne i bijele bisere kao trenutke istinskog postojanja u ljubičastom snu.
http://dinaja.blog.hr/
4 Kommentare:
ma, kad vas vidim ovako divne, sretne i blistave, vas dvoje, tebe Carice i tvoj San, neka prati sve što se zove Ljubav, Sreća... moramo ponoviti ono lijepo druženje :)
u svjetlosnom zagrljaju ljubavi ćemo nas četvero dokazati da se u našim dušama iskre kristali duginih boja i da se sjedinjuju u Kohinor u kojem su se sjedinili svi dragulji pronađeni u prirodi......ljubav sigurno u sebi ne krije samo safir i rubin jer ljubav izrasta sa izvora na kojem pije istinu postojanja i čovjek i svemir........hvala ti draga sjenko da svojim osjećajima sudjeluješ u iskrenju sreće u ljudskim dušama......tvoja poezija to dokazuje...:-)))
Prelijepo pišete poeziju, blog Vam je super, pronašla sam neku vrstu utjehe u vašem pisanju, jako lijepo ste rekli i ovo "...više ne pišem pjesme satkane od neprirodne rime, danas živim ljubav i zbrajam i crne i bijele bisere kao trenutke istinskog postojanja u ljubičastom snu"
Predivno pišete, pronašla sam neku vrstu utjehe u Vašoj poeziji, sviđa mi se i ovaj dio: "...više ne pišem pjesme satkane od neprirodne rime, danas živim ljubav i zbrajam i crne i bijele bisere kao trenutke istinskog postojanja u ljubičastom snu".
Kommentar veröffentlichen