Dirigentu nebeskog orkestra

Vjekoslav Šutej vječni dirigent univerzuma, njemu s puno ljubavi posvetih ovaj stih. Oprosti dragi prijatelju, pjesma je zrcaljenje mog tužnog srca, muzika moje uzdrhtale duše i nije stih u kojem se ogleda tvoje nezaboravno biće.

 

Simfonija univerzuma, treprave zvijezde nam o ljubavi zbore

strunama nebeska harfa melodiju snenu u našim srcima piše

kristalne suze neba o njegove duše ljepoti beskrajem romore

a sunce se smiješi i sve znakove tuge svojom snagom briše.

Demokracija među zvijezdama, san vječni što čovjek snije

blješte čudesni treptaji neba da srcem tmina ne zavlada,

da opet u ovom treptaju oka bude kao nekada davno prije

kada su treperave oči neba svijetlost slale u ovdje i sada.

U ovome trenutku ta svijetlost drevna u tužnom oku bljeska

osjećam prohujalo vrijeme, konstantu znanu u toj poruci neba

ljepotica drevna, duša, ta iskra u kapljici rose i na zrnu pijeska,

davna tajnom ogrnuta istina svijeta, dimenzija koju srce treba.

Sve planete plešu na njenom balu, a srca ljudska bez imena i broja

čuju taj nečujni glas, trepere snena u nježnom odlazeće duše miru

koreografija njegovih snova, iscrtana dimenzija svjetlosnoga kroja

zlatnim rezom pokrenute galaksije se sada pokreću u tužnome viru.

U zagrljaju zlaćane spirale, u treptaju njegovog snenog glazbovanja

čovječje srce uzdrhtalim sjajem u tom beskraju snenom trag ostavlja,

posuda sveta, kalež vjerovanja u kojoj se iskri znak našeg poslanja

nevidljiva ruka umrlog dirigenta simfonijom neba srcima nazdravlja.

Zvjezdanim putem jedna duša jezdi, suze neba, svijetleće anđeoske halje

Srce srcem srcu Mozartov requiem sad svira i dodiruje svako srce lako

a orkestar mjesečava praha orkestrom neba svjetlosnu poruku nam šalje,

jedna dobra duša stigla je u beskraj da simfonija neba ne utihne tek tako.

http://www.webstilus.net/content/view/9179/65/

http://dinaja.blog.hr/