Bila sam
pustolovka pred vratima podsvjesti u koju se nisam usudila ući… godinama sam
činila rutinsko pospremanje nutarnje prostornosti… glancala okna svijesti… nisam dozvoljavala
suzama da zamagle prozirnost kristala spoznaje… trudila sam se obuzdati emocije…
pripitomljavala ih… jahala bez sedla podivljalom čulnosti da bih životu
darovala osmijeh… srce je bilo izdajnik, zaboravljenim otkucajima je odavalo
prevaru ljepote… tražila sam krivca izvan sebe... vjerovala u Sartreovu misao... pakao su uvijek oni drugu... bila je to prevara sebe same...
Jesam li bila
obićan slučaj u svijetu transcendentnih događanja?... Jesam li uspjela
razotkriti tajne samoosjetilnosti?... ne znam…
Duša je
rodnica života, rascvjetani perivoj osjetila, Elizej sanja… u njemu se krije
fontana svjetlosti… izvorište ljepote, srce prepuno emocija, vječno traženi
sveti Gral u kojem ključaju osjećanja… govorili su mi…
Misao je
zvijezda vodilja nutarnjim svemirom, poveznica među svjetovima, čuvateljica
tajni, ratnica na bojišnici svijesti… učili su me…
Pamtila sam
metaforiku tihe pedagogije… pokušavala je protumačiti, prevesti na jezik uma,
razumjeti, očutiti njeno djelovanje… tragala sam za Arkadijom, nastojala
pronaći njena vrata, zakoračiti u odaje tišine… lutala sam koridorima spoznaje…
otkrivala prostranstva nepoznatih pejsaža, začudne panorame misaonih slika…
prerije prepune divljih vranaca svjesti...
Još uvijek u
dubinama osjećam tragove izdajničkog ritma… onog iznenadno zaboravljenog
otkucaja srca… iako sam prijateljevala sa literaturom nisam si uspjela do
temelja razjasniti tajnovite šumove, onu skoro nečujnu škripu zalisaka na
izlazu krvi iz predklitke i njenog prelaska u klijetku…
Sjećam se,
tematizirala sam lutanja gradom sanjajućih knjiga… pisala pjesme ispunjene
bezimenim osjećanjima… istine i maštarije skrivene među pročitanim stranicama
su postajale moja svakodnevica… moje prijateljice, učiteljice, braniteljice…
još uvijek se sjećam mojih bjegova iz života… mojih nestajanja u izmišljajima
poezije… bila sam zatvorena u krletci riječi ne osjećajući mrtvilo zbilje.
Danas ne volim
nepomičnost, tmurno nezbivanje, entropiju vremena, težinu neprolaznosti, zgušnjavanje
bez pomaka.
Ulazim u odaju
ogledala i odjeka. Prodirem u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena
sjećanja i živim vrhunac samoće.
S buketom
godina u tijelu više ne tematiziram i ne teoretiziram nego konkretiziram
izmišljaje… darujem im svoju krv… mirise, okuse, zvuke, boje… ne obuzdavam
osjećaje… i srce diše, uistinu diše ritmom mene jahačice na vrancu živućih
čula… u vrtlogu jave naučih pokazati i ljutnju i bijes i tugu i sreću i
veselje...
A sjećanja?...
Tu su,
zatvorena u škrinji nezaborava… satkana od misaono- osjetilno- osjećajnih slika
ona čine teoretski nemoguće mogućim… oživljavaju utopiju o putovanju kroz
vrijeme… bez njih ne bih mogla analizirati, umrežavati ni uspoređivati
osjećanja osjećaja… ne bih osjetila da život nije palanka u kojoj stoluje
osrednjost i ustaljena svrsishodnost… tek trodimenzionalna prostornost oslikana
Euklidovom geometrijom… apsolutna vremenitost bez pomaka u zaobljenost
svijesti…
Vizualizirajući
uspomene osjećam život kao nezaustavljiv
proces multidimenzionalnog univerzuma uma… kao vječno nastajuću geometriju
nutarnjeg Svemira...
http://treptaj-oka.blogspot.com/2007/07/treptaj-oka.html
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen