Varijacije na temu, agonije i ekstaze u crno bijelm snu, tužno sjećanje i znak da sam živjela

U jednom davnom snu, u dubini tmine sjećanja u susretima sa sjenkama koje su blijedile u zrcalima duše vidjeh sebe još zagrljenu tugom. To je bilo vrijeme kada sam u pejsažu duše osluškivala pjesmu umiruće ptice i tražila trnje na ružama da bih bolom na dlanu ublažila bol srca. Lutala sam koridorima svetišta, divila se bjelini mramora koji je pretakao svjetlo u tminu postojanja i crnoj ne boji oduzimao snagu. San o snu onih snova koje više nisam mogla u sebi probuditi. Uzaludno sam tražila svemirsku širinu, a kroviše samosažaljanja se spuštalo sve niže i niže nad trenutak neživljenja. Zrak je postajao sve gušći, entropija u duši, kaos u srcu ni svijeće više nisu dogorijevale u mojoj blizini. Gasile su se od mojih uzdaha i nisu ostavljale željene sjenke na zidovima trenutka. Sjedila sam sklupčana u krilu vremena i umirala bez umiranja, smrt je bila okrutno daleko jer broj mojih koraka još nije naslućivao kraj životnog puta. Siva boja se rasipala vidokrugom, a sunce je zalazilo prije nego je dotaknulo zenit moje svijesti. Crno- bijela arhitektura hrama u kojem potražih spas je zasjenila i kristalne suze neba, a na mojim obrazima su se zaustavljale kapi razmrvljenog bola i nestajale u porama lica bez osmijeha. U perivoju iz granice moga pogleda je tutnjao život ali zvukovi su zaobilazili moje uši, nisu moglu prodrijeti u odaju tišine jer sam na okna postavila prigušivaće svijesti. Znala sam da negdje u dohvatnoj blizini sjaje oči boje djetinjih snova, osjećala sam toplinu njegova daha u arkadama sjećanja ali nisam imala snage izađem iz sebe same, nisam imala snage razbiti krletku u koju sam zatvorila dušu da ne potraži grm spasenja i ne umre pjevajući.
Danas se sretna u zagrljaju svemira boja i svjetlosne muzike prisjećam tog crno- bijelog vremena, proživljavam još jednom sivilo samoće, razmišljam što učiniti sa tim osjećajnim slikama, pitam se treba li ih baciti u rijeku zaborava, ali onda se ipak odlućujem za nezaborav, jer to je djelić moga života, dio bez kojega ja ne bih bila ova koja jesam, žena sa buketom šarolikih uspomena u srcu. Zatvaram ih ponovo u škrinju sjećanja.

http://dinaja.blog.hr/