Bila je majka boginje koju srećem u snovima, bila je mučenica koju protjeraše zle namjere sa zemlje i sa neba ostavivši je da pliva na plivajućem otoku, bila je rodilja u bespuću oceana i rijeka zaborava u svijetu tmine. Leta je kapljicama sebe same oslobođala duše od zemaljskih sjena i puštala ih u bezvremenost kristalno jasne i spremne da prihvate trenutke vječnosti. Ponekada poželim zaroniti u legendu i popiti vodu iz tajnovite rijeke, poželim nemoguće učiniti mogućim, dušu i svijest pretvoriti u tabulu razu i na tom neispisanom pergamentu zvjezdanim slovima pisati bajku o sretnom trenutku postojanja. Bez sjećanja osjećati mirise misli koje cvijetaju kao pupljci među tek izrastajućim vlatima trave. Želim osluškivati kako drveće raste i veseliti se kao dijete svakom novom zvuku u krošnjama svijesti. Ne želim više izvlačiti potonule rečenice iz oceana pamćenja i slagati misli riječima koje već polako gube sjaj novorođenčadi. Pričnja mi se da je sve već izrečeno, sve već napisano, milijarde bisernih niski se kriju u stranicama knjiga, milijadre misli lebdi kozmosom i isprepleće se u muziku vječnosti. Pokušavam ne misliti, ne osjećati, ne gledati, ne slušati, ne mirisati ali u vijugama moždane mase leptirići neprestano oplođuju sjemenke proživljenih trenutaka i povezuju ih u mrežu pamćenja. Na stazama tog unutarnjeg bespuća susrećem misli ogrnute bojama sjećanja, poškropljene mirisima pamćenja, a zvukovi ostavljaju tragove nota i violinskih ključeva u kajdanci svijesti. Sivi oblaci, plavetnilo neba, vjetar u kosi, kristalne suze u oluji trenutka sve je to deja vu efekt, već viđeno, već doživljeno, već milijardu puta odjenuto drugim osjećajem, oblikovano drugim izričajem.
Jedino Ljubav izranja uvijek kristalno jasna iz Lete, ljubav ta tajna droga koja nas opija i odvodi uvijek u novi doživljaj trenutka, uvijek u novi svjetlosni zagrljaj, uvijek u novu sonatu od snova, jedino ljubav govori uvijek drugačijim jezikom, piše pjesme drugačijim bisernim slovima, slaže uvijek nove misli i pretvara ih u uvijek novi, uvijek ljepši osjećaj. Uranjam u taj čarobni izvor novog rađanja i osjećam da moj um, u svakom novom trenutku, postaje tabula rasa, neispisana ploča, da u svakom novom treptaju oka izranja iz tajnovite rijeke zaborava i kristalno jasne duše uranja u novi zagrljaj ljubavi.
http://dinaja.blog.hr/
8 Kommentare:
prvim udisajem života popila sam par kapljica Lete i sve zaboravila... ali iz dubine podsvijesti, tamna rijeka Hada polako obavija misli i spušta na mekano tlo nezaborava...
da to je onaj trenutak kada zaboravljamo život u zagrljaju vječnosti i uranjamo u trenutke spoznaje.....memozina i lete nas uvijek prate, isprepliću se rijekom vremena u kojoj trajemo...ljubav izranja iz LETE i svaki novi trenutak odjeva novim doživljajem ljepote.....:-)))
draga sjenko, sjećam se onog davnog komentara jedne nesretne virtualne duše koja je tvoju poeziju u prozi nazvala tekstom iz "Modre laste" i sretna sam da sam uspjela u sebi zadržati dijete veselja i sreće koje u svakom novom trenutku osjeća rađanje ljubavi...:-)))
ajoj, draga CARICE! :) nije važno ŠTO, već TKO je rekao... sjećam se tog momenta kad sam pročitala taj komentarić i tako sam se slatko nasmijala, da me Davor u čudu gledao, a ja sam mu odgovorila: "a kaj me gledaš, ti izmišljeni čovječe" :) tek onda na njegov pogled sam se još više nasmijala, a kad sam mu ispričala cijelu priču o tome i o tome kako TEBE netko proziva za krađu, rekao je samo 5 riječi: "pa to je luda žena" :) naravno :) no comment :) anyway, moj noćni svijet mašte i snova i dalje traje i - daje :)
da draga sjenko, sjećam se i ja tog vremena kada se ribica koprcala u svom mulju..vrijeđala one duše koje se nisu divile njenom posuđenom izričaju....optuživala, osuđivala, zavladala jednim svijetom i pri tome ostavila zauvijek gorčinu svoje duše u trepreravim dušama koje žive ljubav.........sjećam se i da je tvrdila da tvoj DAVOR ne postoji...usudila se svojom arogancijom tvrditi da čovjek od krvi mesa, da duša koja je u tvojoj duši zaiskrila svjetlosnim zagrljajem ljubavi ne postoji......ah draga sjenko takva duša nam još uvijek pokušava objasniti što je to duhovnost..........da nije istinito bilo bi duhovito, ali ta duša nema osjećaj za humor.....:-)))
ne, naravno :) humor je odlika duše koja je prošla i raj i pakao :) još se uvijek sjetim moje perilice, male lokve iz Gajnica i još neki sitnih inspiracija, slike i čavla na zidu :) ajme, od čega se sve mogu sklepati pjesmice ! :) upravo pišem nešto.... :)
izastaju pjesmuljci kao gljive poslije kiše........lepršavo jeftino izdanje tuđih ideja se iskri na internetu.....nažalost to će se pojaviti i kao zbirka duhovne POEZIJE.......tužna bilansa Hrvatskog izdavaštva..vidjeh da se na jednom portalu ti pjesmuljci prevode i na strane jezike....da treba psojedovati crtu bezobrazluka i pustiti takva djela u svjetski opticaj.........a ti draga sjenko važeš svaku riječ koju staviš u nisku svojih osjećaja......:-)))
svakog čuda za 3 dana dosta :)
Kommentar veröffentlichen