Mudrost izvire iz svih mogućih izvora, koje vođeni stečenim znanjem, razmišljajući i osjećajući možemo u sebi samom i otkrivati.
Josip Sirijac je 190. prije Krista napisao :" Vino i muzika raduju naša srca, ali još više ih raduje ljubav prema mudrosti."
O mudrosti tijela se u zadnje vrijeme sve više piše, filozofija tijela nam dolazi servirana u mislima dalekih istočnjačkih filozofa. Možemo li, bez obzira na mišljenje istraživača javnog mišljenja, ne mudrujući sami, prihvatiti mudrost nekih dalekih naroda i živjeti je kao svoju?
Da li nam je to potrebno?
Konzumirati tuđu mudrost je puno jednostavnije, nego vjerovati u svoju, a ona je tu, u nama je jedan od njenih bezbrojnih izvora. Puno je lakše otići na tečajeve Yoge ili Taichy-a i prepustiti se tuđim mislima, nego početi misliti i tako osjetiti mudrost vlastitog tijela. Da to učinimo počeli bi živjeti i svoju mudrost, jer mudrost istoka tako i tako ovdje u ovom našem svijetu ne možemo živjeti. Mudrovanje nije talent i nije obdarenost samo nekih, to je sposobnost svakog od nas.
Nažalost sama riječ mudrovanje, u našem jeziku zvuči omalovažavajuće. Onaj tko dobije nadimak mudrac ili onaj koji mudruje u društvu nije ozbiljno shvaćen. To je zbog toga jer kolektivno izmjenjivanje misli, kao što se to nekada radilo u takozvanim cirklima /kružocima/, više nije u modi.
Ja sam se, potaknuta promjenom obrazaca u znanosti, počela ponovo čuditi i pitati kako je moguće da igrajući tenis pogodim lopticu koja juri nevjerovatnom brzinom prema meni, a ja pri tome imam samo nekoliko sekundi vremena da rukom reagiram na njen dolazak. Kako je moguće da razgovarajući dok vozim automobil, reagiram na kočenje automobila ispred mene ili kako je moguće da hodajući gradom punom buke mogu s nekim razgovarati o nekoj ozbiljnoj temi, kako mogu rezuckajući luk u kuhinji slušati vijesti na radiju, perući prozore uživati u muzici sa kasetofona.
Čudeći se osjetila sam da je moje tijelo čudesna mašina kojoj sam godinama posvećivala premalo svjesne pažnje. A onda se jednoga dana dogodila ljubav, čudesni anđeo čuvar se krio u očima boje sna i godinama meni bio nevidljiv.
Novi milenijum nam je otvorio vrata novih mogućnosti, spoznavajući sve više djelotvornost našeg mozga i snagu našeg uma. To su tvrdanje iz kojih zaključujem, da je moj um jedinka koja samu sebe organizira vječnim i neprekidajućim protokom energije mojih misaonih mogućnosti i da je svaki čovjek kao svjesno biće unikatan i neusporediv i da je njegovo tijelo nepoznanica za svakoga drugog osim za njega sama.
Zar to nije izazov za svakoga od nas da razmišlja o sebi i razvija svoju mudrost, pa da onda pokuša svjesno otkriti, spoznati i usavršavati mudrost svoga tijela. To je mudrost koja izvire iz naše svijesne spoznaje i nju bi trebali slijediti.
Sada se postavlja pitanje gdje se nalazi taj još ne otkriveni izvor naše svjesti?
Možda je to uistinu onaj anđeo čuvar u nama kojemu se kao djeca molili?
Možda se nalazi među zvjezdama ili je skriven u još ne razjašnjenim djelovanjima našega mozga?
Izvan našeg mozga ne postoji ništa više, mislim čitajući o novim dostignućima u ispitivanjima djelotvornosti mozga, a moji davno potisnuti osjećaji se ponovo bude u meni. Osjećam sukob mog misaonog i emotivnog uma, ali izvan nas postoji veliki široki svijet, brda i doline, oluje i prolomi oblaka, mjenjaju se godišnja doba i prolaze drugi ljudi. Da to je istina, ali bez titraja u ćelijama našega mozga mi to nikada nebi spoznali, bez električnih titraja naših neurona, poetično nazvanima malim leptirićima naše duše, mi nebi stajali objema nogama na zemlji i nebi bili usidreni u do nedavno vjerovanu čvrstu materiju naših tijela. Naše postojanje, naše djelovanje, naša spoznaja i svijest mogu jedino biti objašnjeni razvojem znanja o postanku i nastanku živih, bioloških sustava. Svako drugo objašnjenje našeg postojanja na ovoj planeti i u ovom vremenu graniči sa ezoterikom i religijom. Bez djelovanja nekih ljudskih mozgova nebi bilo ni ezoterike ni religije, čiji predstavnici nas uvlače u ovisnost i pripadanje nekim njihovim smjerovima, obuzdavajući u nama svijest o tijelu i pokretu. Čvrste živuće materije nema, tvrde danas veliki umovi, pa se djelovanje našeg tijela i nastajanje naših pokreta može objasniti jedino u odnosu na okolinu u kojoj živimo i u vezi sa zadatcima i problemima koje svakodnevno moramo rješavati. Prilagođavajući se promjenama u okolini i usavršavajući svijet u kojem živimo mi ipak često zaboravljamo na usvršavanje našeg nestabilnog i promjenjivog tijela i pokreta, koji se vođeni savršenim djelovanjem našega mozga, već desetljćima održavaju na razini onog nasljeđenog u nama.
Rat svjetova se nastavlja. Sofija majka mudrosti i Merkur otac trgovine se sukobljavaju na bojnom polju naše svijesti, a anđeo čuvar bdije nad našim snovima.
Svijest o tijelu, izraz naše ljubavi prema njemu je Sofijin poziv našoj svjesnoj spoznaji, anđeo čuvar na vratima našega srca, tihi šapat i poziv na ulazak u labirint zrcalnih neurona u našoj glavi, u svijet misaonih slika o sebi samome i svom svjesnom postojanju, poziv na ljubav koja se možda zrcali u očima boje sna.
"Postoji netko
Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan što ljubav dahom svojim tebe u meni, mene u tebi, u život od snova tkan, u potok što srećom žubori i o ljepoti trenutka tiho mi zbori. Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, netko neznan, a znan, nevidljiv, a kristalno jasan, prozirnih krila i zlaćane kose, srcu nečuno glasan. Da postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, lubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, dušom spoznatljiv. I ja evo šapućem tebi u sebi i meni u tebi Anđele moj dragi, čuvaru moj blagi, hvala ti za sreću, ljubav i san."
Taj put je ostvariv, kada spoznamo svoje misaono osjetilno- osjećajne mogućnosti. Zavolimo sebe i onda ljubav uistinu postaje naš anđeo čuvar, onaj tajnoviti netko kojeg osjetimo u očima boje sna.
Gornji tekst sam pisala davno, na pragu milenija, par godina iz toga sam zahvaljujući izdavačkoj kući Kapitol u Zagrebu izdala knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta" . u tu knjigu sam sažela svu moju ljubav prema čovjeku u čovjeku. Knjiga je bila pokušaj buđenja želje za mudrosti tijela, želja da shvatimo da tijelo nije tek oklop u kojem spava naša duša. Danas, dest godina kasnije sam sigurna da bih jednostavnije opisala to osjećanje osjećaja koje se ugnjezdilo u mom umu. I pjesmica "Postoji netko" se danas u mojim osjećajima zove drugačije ona je postala moje vječno pitanje "Postoji li netko u očima tuđim?". Ne, ne postoji nitko u očima tuđim, sve, baš sve, se događa u oku promatrača, šapuće mi Albert Einstein i smiješi mi se svjetlosnim zagrljajem čudesne dimenzije koju sam počela osjećati u sebi i oko sebe. Ali to još uvijek nije dovoljna spoznaja, mi svi još uvijek sanjamo Einsteinov san i želimo da se on jednoga dana ostvari. Tada ćemo možda osjetiti, uistinu osjetiti izvor mudrosti u sebi, u nutrini svog malog univerzuma. To tog treptaja oka snivajmo, snivajmo taj čudesni san.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://umijecepokreta.blog.hr/2008/05/index.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen