Ljubavna priča

Samsara je ljubavna priča o čovjeku i njegovu životu, bajka o njegovoj vječnoj potragi za istinom o vrtnji velikog kotača u spiralnoj dinamici nebeskog vretena. Kotač života, mandala, čudesna građevina opisivana i crtana sa četiri ulaza na kojima vjekuju strane svijeta istok, jug, zapad i sjever, četiri čuvara vječne mijene u beskraju božjeg sna, četiri stražara na vratima vremena. Čovjek je, u tom beskrajnom oceanu, toj obečanoj vječnosti, na svojoj hridi nemoćan kao pjena morskih valova, kao malena kapljica, koja cijeli svoj životni vijek zrcali taj beskraj u sebi samoj. Čovjek se nada, a rouleta života se vrti bez početka i kraja, a on svojom konačnosti služi toj nerazjašnjenoj i neobjašnjenoj, toj žarko željenoj vjeönosti skrivenoj u konačnosti njegova tijela. U svom neznanju, u tek ukradenom trenutku sreće, ponekad drhtav, često uplašen traži i milost i oprost i pomilovanje i sve opet zbog neprestane igre svijetla i sjene, zbog tog tajnovitog plesa za koji još uvijek ne zna hoće li ga odnijeti u vječnost ili jednoga dana progutati zauvijek.
Ja želim više, želim to tamno nepoznato bespuće svjesno spoznati. Promatram kako se pale oči neba ne paleći svijetlo u sobi i znam da se ta predstava ne odigrava sada, nego da je to prošlost zvijezda iz koje je svijetlost došla u ovaj moj sretan trenutak spoznaje. Sve što vidim, pa čak i svjetlost tek zapaljene ulične svjetiljke, je već prošlost. To u mom svakodnevnom životu neigra ulogu jer svijetlost se širi najvećom do sada izmjerenom brzinom, a svjetlosni put je čudesna razdaljina o kojoj mogu samo sanjati.
Promatram oči neba i pitam se prije koliko tisuća godina je njihova svijetlost krenula na svoje putovanje o ovaj moj trenutak. Cijeli univerzum je jedan veliki misaoni prostor koji ja svojom svjesnom spoznajom stvaram oslanjajući se na znanje o njemu, on je samo prošlost s druge strane vrata moga vremena, kraljevstvo nebesko u koje samo moja misao može prodrijeti.
Ali i moje misli su čudesan svijet satkan od energije koju još uvijek ne poznajem i one su pri prelaženju rampe moje svijesti već prošlost, postojale su prije mog trenutka u svom kraljevstvu u koje isto još nisam uspjela ući. Moj unutarnji svemir je nevidljivo djelujuća podloga svega onoga što ja svjesno osjećam i zapažam.
Promatram kako svjetlucaju oči neba i osjećam da se nalazim na granici između tog dalekog nepoznatog kraljevstva i mog malog unutarnjeg svijeta. Skupljena u trenutak moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata vremena i objasniti mi tko se uistinu krije iza njih u tom ogromnom carstvu i tko se to šulja iza mojih misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtim. Počeh budna sanjati da bih u pojavnosti sna spoznala istinu o mom postojanju u ovoj bezvremenoj ljubavnoj priči o čovjeku i životu.
http://dinaja.blog.hr/2008/07/index.html