Vječno iskri jedna mala iskra, u treptaju zaljubljenog oka, u drhtaju leptira u letu, iskra čudnovatih boja se zrcali kao lahor u ovom čudesnome kristalnome svijetu, svijetu satkanom od niti svjetlosnoga sjaja, iznjedrenog iz ljubavnog zagrljaja. To je vječni osmijeh na licu dječaka, šapat sneni anđeoskog bića, duša svijeta što je u ljubavnoj želji sjenkom sretnog srca postala i pratilja, iskričava čuvarica snova zauvjek ostala. Na vječnom putu prema tajnom ogrnutoj vječnosti ostaju neizbrisivi tragovi svjetlosnih koraka, iskričava utjeha svim zalutalim putnicima, spasiteljica svim ljudima u nevolji. Zaiskri iskro u tmini tužnog bezdana, zasvijetli boginjo od svjetlosnih zraka satkana, zasvijetli u svakoj nesretnoj duši da postane zvijezda vodilja ka izvoru sretnih snoviđenja, da ostane vruljom maštanja i toplim gnjezdom opraštanja. U svjetlosnom zagrljaju, u okrilju srećonauta koji životnu galiju kroz bezkraj svemira, u inače nedohvatne daljine nose, u daljine u kojima ljubav svoj vječni san sniva. Na tim putevima lebdimo ponekad u nepoznato, ostavljamo za sobom sve tuge i sva nesretna stanja, uranjamo u tajnovitost davnih maštanja i grlimo tkivo snova, to nježno i bezvremeno, neprocjenjivo blago, to nekupljivo, tek rođenjem nam darovano Venerino zlato. Na Jakovljevim stubama, na kristalnom putu ka željenom raju, otvaraju se sedefaste školjke odbjegle sa dalekog pješćanog žala tuge, bisernim sjajem one bude uspavane leptrire da uragane pokrenu, da opet zaiskre čudesne boje anđeoske duge, da se mirisi tek izniklih ljubavnih cvjetova ka srcu uzdignu, da svi putnici u luku smirenja pristignu. Tada se slika željenoga raja nad trenutkom zrcali i svojim sjajem razmiče sve tmurne oblake, otvara vrata beskraja, ulijeva u dušu sunčane zrake i zauvjek nas od nepostojanja u sretnom trenutku odvaja, uvodi nas u blještavilo naših sanjanih sunčanih odaja. Svjetlost, ta vječna ljubavnica uzdrhtalog srca, čistoćom bezgranične ljubavi, svojom snogom staze unutarnjeg svemira označava, da se na putu lutanja i traženja sebe, nesigurni i nesretni nikada u tmini strahova ne izgube. Svjetlost ta, vječna čuvarica nebeskih dveri, stražarica na vratima duše daruje srcima životni krijep i spriječava čovjeka da pored očiju ostane na ljepotu života slijep. U sunčanim odajama kristalnoga dvorca istinskog postojanja, u zagrljaju boja svjetlosti, u zagrljaju življenog života zauvijek nestaje tmina, gube se sve zle misli i iskri vječna ljudska dobrota, a mi djeca iznjedrena iz zagrljaja svjetlosti i srca uranjamo uvijek iznova u ljepotu novih, uvijek ljepših, uvijek nježnijih snoviđenja.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen