"Mozak (ljudski) nije jedan i nije jedini i nije u jednom jedinom vremenu i prostoru. Ljudskih mozgova pljušti kiša po svim zemaljskim cestama, kojima se kreću točkovi ratova. Milijarde ljudskih mozgova blistaju u prostoru i u vremenu naše male planete (i s njom u beskrajnim krugovima prostora i vremena), kao kapljice u vodenom ogledalu, pod tihom lepezom povjetarca u predvečerje." Miroslav Krleža, 1942.
"Jednom, kad mi je bilo šest godina, vidio sam prekrasnu sliku u nekoj knjizi o prašumi koja se zvala "Istinite priče". Slika je predstavljala zmijskog cara kako guta neku zvijer.......To me je navelo da nacrtam svoj prvi crtež. Pokazivao sam svoje remek djelo odraslima i pitao ih da li ih moj crtež plaši. Oni bi mi odgovarali: "Zašto bismo se plašili šešira?", a moj crtež nije predstavljao šešir, nego zmiju koja proždire slona......
Prestao sam slikati i počeo se baviti geografijom i na koncu postao pilot i susretao odrasle ljude, ali to nije promjenilo moje mišljenje o njima. Kad bih među njima sreo nekog tko mi se činio bistrijim pokazivao sam mu moj prvi crtež i pitao ga što vidi u nadi da će netko prepoznati zmiju i slona. Odgovor je uvijek bio isti:"To je šešir."....... nitko me nije razumio dok nisam u pustinji imao kvar na avionu i sreo Malog princa"............
Mi još uvijek neznamo na koji način mozak proizvodi um i tek oni koji nauče misliti "srcem" razumjet će priču koju nam mozak, posredstvom neprestano treperećih neurona, poetski nazvanih leptirićima, priča, pravu, istinitu priču, o njihovom čudesnom naporu da domisle svijet, univerzum i sebe same u tom, naizgled, kaotičnom beskraju.
"Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima." rekao je neurofiziolog Penfield .
Tamo na vrhu svijeta, iznad oblaka, se skriva tajnom ovijena istina našeg stvarnog postojanja. Smjestivši se kristalnom dvorcu, mozak, treptajima leptirovih krila stvara svileno tkivo naših misli, kontrolira taknje naših osjeta i pretvara ih u osjećaje, pa tkajući našu svjesnu spoznaju stvarnosti, širi naš unutarnji svemir. Neki znanstvenici ga smatraju najkompliciranijim sustavom svemira. Ta tvrdnja, jasno, godi ljudskom egu i njegovoj samosvijesti, ali ljudski mozak u svemiru uma zna da do sada nitko nije uspio do kraja razjasniti misterijom obavijeno djelovanje ni univerzuma, ni mozga, ni svijesnosti. Sam je ljudski mozak, stvorivši sam sebi svoju misaonu stvarnost, svoje misaono "Ja" uronio u tajnovitu zbilju čovjekovog postojanja na Zemlji, maloj grudvici prašine, ispod neshvatljivo dalekih zvijezda. Ta sićušna tvorevina je tvornica svilenkastog tkiva naših snova, iz koje kao na filmskoj vrpci teče naš življeni život. Trenutak do trenutka, jedan treptaj oka za drugim, niska na svili uma nacrtanih slika koje ostaje pohranjena u kinoteci sjećanja.
Spoznavajući elegantnost prirodnih zakona, misaono "Ja" u univerzumu uma, uspoređuje i traži u mikrokosmosu svojih neurona ona tkanja i izmjenična djelovanja koja omogućavaju i olakšavaju ljudsko postojanje u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme. Tu se susreće sa problemima, jer dobro mu poznati i definicijama dokazani fizikalni zakoni svemira, nisu uvijek dokazljivi u strukturama i procesima mozga. Mali princ u nama bi sigurno osjetio i razumio te procese, probudimo ga.
Skučenost prostora i mikrodimenzije njegovih ćelija onemogućavaju mjerljivost pa tako i pravilnost dokazivanja zakona i egzaktnog definiranja njegove djelotvornosti. Svjesno tih nemogućnosti, misaono "Ja" se služi logikom i pokušava protumačiti djelovanje mozga zakonima vjerojatnosti kvantne fizike pretvarajući osjete u dinamičke procese iz kojih izrastaju osjećaji i svjesna spoznaja. Zamislimo tkivo naših misli kao svilenkaste niti koje izrastaju iz treptaja leptirastih krila naših neurona, zamislimo našu svijest kao ljubičasto svitanje na obroncima sna i jave, pohranimo tu sliku u galeriji sjećanja i uživajmo u neprestanom plesu leptirića u nama. Prisjetimo se maloga princa i njegove planete na kojoj sunce nikada ne zalazi i vjerujmo svom emocionalnom umu, on nas uvodi u suštinu živuće materije, on osjeća spiralnu dinamiku njenog postojanja. Slijedeći treptaje leptirovih krila, ljudski um je spoznao i efekt univerzuma koji nam dokazuje da jedan jedini treptaj tog svilenkastog tkiva izaziva uragane u univerzumu.
http://mozak-i-njegova-prica.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen