taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 15. Mai 2010

Njen mali univerzum



ONA, to sam bila ja u trenutku spoznaje da tijelo nije čvrsta materija, ja u onom sretnom treptaju oka u kojem osjetih da se uistinu cijeli svijet zrcali u oku promatrača. Zadivljena tim saznanjem, zanesena poetikom pročitanih tekstova iz neuroznanosti i neurofizike osjetih uistinu lakoću postojanja u sretnom trenutku buđenja svjesti o ljubavnom zagrljaju tijela i duše. Pokušah taj osjećaj pretvoriti u izrčaj i razumljivo štivo.



ONA danas osjeća da je satkana od treperavih struna i da se njenim tijelom širi simfonija Božjeg sna. Osuđena prstom anđela na pustinju unutarnje šutnje Ona nečuje tu simfoniju, osuđena na samo trodimenzionalnu spoznaju osjeća se kao čovjek zatvoren u špilji neznanja iz koje nazire samo sjene stvarnosti.  Stoji na plaži i promatra veliko plavo more koje se na horizontu spaja s nebom i nestaje u beskraju . Osluškuje šumove valova i more joj kao velike orgulje svira istinu svog postojanja. Kapljice velike vode blješte pod suncem i spajaju se sa strunama zraka koji udiše. Nad velikom vodom titra podne i Ona odjednom vidi treperave superstrune i pričinja joj se da čuje simfoniju univerzuma. Veličanstvenost tog trenutka budi u njoj želju da osjeti i svoje, rođenjem utihnule tonove, neslušajući ih ušima.




Spusti se na topli pjesak, zatvorenih očiju i opuštena se predaje suncu, zvukovima vjetra i morskih valova, mirisima mediteranskih trava i čempresa. Podne traje i iako se baš ništa ne događa Ona ne osjeća dosadu. Osjeća potpunu ugodu u tijelu. Pita se od čega se sastoji ta ugoda, šta je to ugodno za nju? Je li to toplina kože koja se prenosi u dubinu do mišića koji se opuštaju tako da može osjećati svaki i najmanji pokret zglobova. Tijelo kao da je izgubilo težinu, pa iako leži naizgled nepokretno tijelo lebdi slično percu, opušteno, kao da ne osjeća silu teže. Diše i osjeća ritam srca i protok krvi. Tako opuštenoj joj se čini da je puna energije za pokret, ali Ona ostaje ležati u zagrljaju topline i ugodnih misli osjeća kako se njena duša i tijelo spajaju u ljepotu trenutka. Taj osjećaj se difuzno širi cijelim tijelom, i ne postoji određeno mjesto gdje bi ga smjestila.
"Ovaj osjećaj ljepote je pozitivna emocionalna energija, koja hrani i dušu i tijelo." pomisli ne otvarajući oči.
Misao nastala na izvoru pozitivne energije postaje uistinu snagom njenog postojanja, njen kozmički impuls koji je spaja sa početkom i Ona počinje osjećati prvi pokret u sebi. Više nema prepreka niti granica, nema otpora niti napetosti. Sve što osjeća je harmonija, lakoća i ljepota oblika. Prvi pokret je postao osjetljivi vidik njenog unutarnjeg prostora.




Kao u dionizijskoj opijenosti, njeno tijelo je prešlo u čisti osjećaj, postalo je cjelina oslobođena svega ružnoga, slobodna u svom nastajanju. Doživljava sinestezijsku spoznaju tijela, spajajući vizualne, akustične i taktilne osjećaje u neku vrstu unutarnje mimikrije.
Mislima ulazi u Platonov svijet ideja i pred njenim unutarnjim očima se otvara beskraj pun titrajućih iskrica koje sjaju kao zvijezde na nebu. Svaka nova misao je i nova iskra, prostor koji se njenim mislima širi potsjeća je na superprostor beskrajnog univerzuma.
Ulazi u beskraj sna iz kojega se više ne želi probuditi. Tu više nema tajni niti neobjašnjenih zakona. Spoznaje da nije kradljivac Božjeg sna, Ona se sljubljuje s njim i osjeća da je Ona postala samo san. San je znanje o sebi samome. U njenoj dubini su pohranjene sve tajne i sva čudesa svijeta. Krenu tim dugačkim putovanjem da otkrije zakone stvaralaštva i spozna tajne tog vjekovnog sna.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=7799
http://dinaja.blog.hr/

Kommentare:

shadow-of-soul hat gesagt…

ti si čak i za mene predubokog osjećaja... kad čitam tvoje tekstove, to je praznik za oči, osjećaje, svijest, podsvijest... kad čitam, kao da sam na tom žalu i čekam da se poljube usne neba i oceana, pa da u tom trenu uronim u plavi beskraj iza čijeg zida se krije svijet snova, maštanja i podzemnih hodnika duše...

nisam ja bez veze pričala, da si ti CARICA IZRIČAJA :)

artemida hat gesagt…

ah draga sjenko s tobom je predivno komunicirati...misaono- osjećajni dijalog s tobom obogaćuje moju dušu kao što to čini i tvoje poezija.......:-)))

shadow-of-soul hat gesagt…

ovu pjesmu sam danas pronašla na internetu, ne samo ovu, već i neke citate, koje sam stavila u box-ove na moj blog...

ovo je pisala jedna djevojka, nick joj je "razbojnikova_nevjesta", a slike koje savlja - mrrrrrrraaakkk!

Bolje da stvarnost kriju omoti,
zar da zbog snova letiš i padaš,
bolje u sjenci živjeti kao odjek,
nego da se boriš i vječno nadaš.

A kada krupno, kovano Sunce
sruši i poslednji dio tvog hira,
morat ćeš naći u tuđem svijetu
zaključan, tih komad svog mira.

I sve je prazno... Još samo neki
uče gubiti, uporno, stalno,
ne znajući da su sve, nekad svoje,
sluđeni maštom, izgubili davno..."

cmok tebi i Zdenku :)

artemida hat gesagt…

hvala ti sjenko na ovoj pjesmi u kojoj se zrcali trenutak...sudbonosni trenutak istinske spoznaje...:-))