Pod krošnjom bijeloga gloga.

Svijest i san izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što smo nekad nazivali životom novo značenje. Na vratima vremena je sve osunčani san u kojem sudjelujemo u stvaranju najsuptilnije simfonije univerzuma, sudjelujemo u ostvarenju vječnog božjeg sna. Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog svijeta, vjekovima oslikavanog svijeta, nježnom svirkom trstenice, na nas stoljećima čeka Pan, bog pastira i poziva nas u san. Shvatih je prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote, čime smo se zavaravali i težili, lažnoj iluziji tuđeg sna, ta vječno sanjana, ta poetična slika raja, ta vječno željena zemlja je tu, nosim je u srcu, pomislih gledajući laste kako se vraćaju.

Pred terasom je Hestia, boginja ognjišta, ostavila granćicu bjeloga gloga da rastjera sve tuge i strahove iz naših duša, da osjetimo samo ljubav u simbolima kojih se sjećamo iz literature. Proljeće se na obroncima ovog sretnog trenutka buđenja. razcvijetlo mirisima vječnog sna prosipajući simfoniju boja u ovo kišovito svibanjsko jutro. Svitanje zatvara oči neba i otvara vrata države sunca. Šapat duše svemira mi laganim lahorom milije još sneno srce i poziva me u aleju procvijetalih bijelih cvijetova, u davni Proustov san, u Combray, u zagrljaj sretnog trenutka. Noćas smo koračali mliječnom stazom ka ovoj predivnoj slici jutrenja, a taj trag treperave sreće se sada zrcali u kapljicama vremena. Među svilenim jastucima sam ostavila san da me ponovo zagrli sjajem sutonske zvijezde. Arkadiju, tu vječno sanjanu sliku raja nosim u srcu da u ovoj državi sunaca, pod krošnjom bijeloga gloga osjetim lakoću i ljepotu postojanja. Osluškujem cvrkut ptica i čujem tonove vječne frule mladoga pastira koji svojom svirkom ljubav u život pretvara.

http://dinaja.blog.hr/