Put svile

Lutam snena putevima spoznaje, koračam drevnim povijesnim stazama, snivam o ljepotama što se u dalekim svitanjima kriju. Pred prozorom se prosula zavjesa satkana od maglićastih niti isprepletenih sa zlaćanim iskricama dolazeće svjetlosti. Taj svileni veo dodiruje lice i sjedinjuje se sa trepavicama iz kojih se sakrio pogled pun slika izraslih iz mitova, legendi i bajki. Osluškujem šaputanje vjetra koji mi priča da legenda o svili počinje u drevnim tisućljećima u Kini. U vrtu je ispod dudova stabla sjedila prelijepa princeza Si Ling Chi ispijajući jasminov čaj. Bio je proljetni dan, iznad nje se upravo razlistavale grančice duda kad joj je u šalicu upala kukuljica, jedan svijetložuti cocon koji se u dodiru s toplom tekućinom raširio poput fine lepeze. Taj je neočekivani dar izazvao pažnju mlade princeze pa ga je ona dugim noktima podigla i primijetila da se iz njega izvukla duga i fina nit. Tako je čovjek prvi put upoznao svilu i povezao njezino nastajanje s čahurom svilinog prelca, s lišćem razlistalog duda i vrućom vodom. Kinezi su čuvali tisućljećima tu tajnu izrađujući od svile skupocjenu žensku odjeću i umjetničke vezove. Tek kasnije se dudova svila prenosi u Koreju, a zatim i u Japan. U Evropu stiže 100 godina prije nove ere legendarnim putem svile koji se proteže preko cijele Azije do mediterana.  
Budna sanjam rađanje te tkanine i vidim u porculanskoj vazi cvijetove satkane od niti iznjedrenih iz utrobe noćnoga leptira, niti u kojima se kriju suze umirućih živih bića. Iza spuštenih trepavica se skupljaju suze tuge i tkaju čudesne svijetove, svjetove u kojima me anđeo čuvar svojim svilenkastim krilima vječno mazi i jutrima svu tu trepravu divotu u ljepotu dnevne svijetlost slije. Koplja dnevne svjetlosti, kao strijelice Kupidove poslagane, kao kapljice životnog slapa, taj čudesni trenutak smjelosti budi sjećanja i uspomene u prošlosti izgubljene i pretvaraju njihovu prošlu divotu u treptaj oka, u dušu treperavog noćnog leptirića i ljudsku dobrotu.

Iskre sjećanja, uspomene se bude, sve one zaboravljene tuge, neki rastanci zalutali u daljine, trepere bojama istkane i lakoćim duševnoga kista na svilenom velu uspomena ucrtane nebeske duge. Vidim stari dud u odori kiše i srce urezano, srce koje ne voli više, a na suhoj grani poezija vode sjaji, blješte suze radosnice malenog leptira ti tajnoviti kristali mi se smiješe u potaji. Čujem šapat leptirovih krila, svilene staze mojeg vjerovanja me u stare snove vode, leptirica noći, treperava i sjajna me poziva u snivanja bajna u kojima je skrivena ljudske ljubavi tajna. Njene isplakane suze su poezija vode, svilom njene duše ucrtan treperavi bjeg od ljudske pohlepe i željene zarade, njene svilenkaste niti kojima tka moje misli snene i pretvara ih u lakoću puta do duševne slobode.

http://dinaja.blog.hr/