taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 22. Mai 2010

Svjetlosni trag u duši

"Ima ljudi koji nam govore ali ih mi ne slušamo; ima ljudi koji nas povrijede i ne ostavljaju traga, ali ima ljudi koji se jednostavno pojave u našem životu i ostave zauvijek svjetlosni trag.” (Cecília Meireles)






Još kao djete je bio drugačiji od drugih, bio je svoj i nedodirljiv, bio je već onda ono što je kasnije uistinu i postao, tajnovito biće puno neizgovorenih istina. On, to je bio nezaboravan susret djece u okrilju odraslih razgovora. Nikada ga više nisam susrela, drugi su pričali o njemu, a on je za mene ostao sjećanje na ona davna poslijepodneva u jednom stanu punom mirisa knjiga i zvukova znanja. Dugo je bio zatvoren u vremenu nepostojanja, zaustavljen u uzdizanju ka odgovorima čija pitanja više nisu slutila svoje početke, uzaludno je podnosio neznanje zbog znanja koje u njemu sagorjevalo plamenom životne svijeće. Otišao je zagledan u daljine, otišao je u svoje nedopričane priče, u neke svoje nedosanjane snove, krenuo je tajnovitim putem ka neželjenoj slobodi. Vijest o njegovoj očekivanoj smrti je, kao nepozvani gost, u meni probudila osjećaj praznine, stvorila prazninu neke ogromne crne rupe koja guta uspomene i mogućnost ponovnog susreta u zagrljaju zrelosti. Brojač trenutaka njegove sudbine se zaustavio na davno upisanom broju i onda otvorio vrata vremena iza kojih više nema vremena za dokone razgovore o kraljici literature, nema vremena za odgovore koji se slute u pitanjima jer tamo u bezvremenosti trenutak uistinu postaje vječnost. Nisam čula odjeke njegovih koraka u odlasku, ostao je samo njegov svjetlosni trag u mojoj duši i spoznaja vremena i istine koja mi govori da u našim životima sve češće zatrepere svjetla koja znače kraj našeg ovozemaljskog vremena, zatvaranje knjige života koju smo ispisivali zvjezdanim slovima svoje drhtave duše, crtali srcem impresionističku sliku neželjenog ali neminovnog odlaska.

http://dinaja.blog.hr/

4 Kommentare:

shadow-of-soul hat gesagt…

iako odlaze, ostaju u srcu... a pogotovo oni ljudi koji ostave otisak na duši...

Unknown hat gesagt…

a tragove u duši ostavljaju samo oni koji su uistinu sudjelovali svojom dušom u svjetlosnom zagrljaju univeruma.......oni koji svojim bla, bla, izjavama pišu i šalju svjetlosne zagrljaje nestaju u tmini svoga neznanja, nestaju u tami svoga nepostojanja u svjetlosnom zagrljaju neba.....oni ostavljaju samo okus gorčine na usnama vremena......:-)))

shadow-of-soul hat gesagt…

no, pobjednički karakter, osobnost, čista duša... to se uvijek pamti :)

Unknown hat gesagt…

srce čovjeka u čovjeku sklada svjetlosnu muziku vječnog postojanja u zagrljaju LJUBAVI....:-)))