taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 16. Mai 2010

Torinsko platno



Gledam ovaj lik i pitam se tko su bili sudci njegove sudbine? Tko se usudio proglasiti ga kradljvcem istine? Čija je duša imala snage zakucati čavle u njegove dlanove i staviti mu krunu izdajnika na čelo? Koja je to duša okaljala samu sebe izgovarajući teške riječi, riječi koje još uvijek odzvanjaju u našim srcima, riječi koje mute kristale na izvoru našega vremena? Promatram ovo vječno lice i pitam se da li je nečiji nježni kist ostavio ovu blagost koja već stoljećima širi divnu iluziju ili je ono ostalo lijepo i poslije muka i uvreda kojim su ga žigosali? A onda se pitam zar je to uopće važno? Pitam se i odgovaram, ne to nije važno jer dok se utapljam u pogledu tom u meni se leptirići roje, osjećam neku snenu opijenost, uranjam dušom i srcem u ovo drevno platno iako ono mnoge tajne u sebi krije, tajne koje već stoljećima pokreću ljudski um. U pastelnoj boji, u pamuku mekom još vjekuje njegovo tijelo, iskri zlatna boja, duše vječne žar, taj čudesni ljudski vjekovni san. Iznad platna sjaji vječno sveto svjetlo bijelo, krije tugu, izdaju, prevaru i laž, a u nama zauvijek blješti sjećanje na taj sudbonosni dan. Kad bi ova slika imala mirise osjećala bih cvijetanje jasmina u jeseni, kada bi imala zvukove čula bih u ovoj tišini tonove mjesečeve sonate, kada bi imala dlanove dodiri nježni bi se iz nje širili i u duši zauvijek čudesnu prisnost ostavljali. Ples vječnih misli se odigrava oko ovog svetišta i ja tajanstveno u krilu vjerovanja osjećam bol onog davnog jezaja. Iskreća vatra mi srce dodiruje, vidim majku koja doji taj nebeski cvijet, plod njene utrobe. Umiranje tijela pred očima porote, rađanje tijela pred očima istine, umiranje duše iza maske lažnih Bogova, uskrsnuće duše u svijetlosnom zagrljaju svijeta. Dotićem plamen stvaranja, milujem tajanstvenu tkaninu mislima, upijam nektar tog tajanstvenog cvijeta i vidim vječni sjaj bisera iz školjke u vječnost pretvoren. Platno proviđenja, blistav i vječni lik, vječno sjedinjenje boga u nama i nas u bogu, prošlost u prošlosti ostavljena, budućnost u budućnosti zaboravljena. Ovaj trenutak, treptaj moga oka u dubini ovog pogleda, to je ovo sada u beskraju i vječnosti. Postajem gluha kao zaljubljeni tetrijeb, gluha na optužbe, slijepa na napisane osude. Ne slušam glasove novoizrastajućih krvnika duša i ne dozvoljavam srcu da utone neke nepotrebne tuge, ne dozvoljavam duši da osjeti ubode riječi zločestoće i uvrede. Osluškujem i u vjetru čujem drevni glas, glas istine, oprosti im oče jer oni ne znaju što čine, a onda se trudim da um ostane čist za uranjanje u ljepote svitanja, slobodan da čuje kako trava raste i da gleda kako se iskre kristali u vječnom zagrljaju simfonije univerzuma.  

http://dinaja.blog.hr/

3 Kommentare:

shadow-of-soul hat gesagt…

ajoj, CARICE! kako prekrasno... Torinsko platno, otisak Njegovog lica... tu sliku imam doma - visi iznad kreveta, i u uredu na pisaćem stolu...

kako si predivno opisala svoj osjećaj susreta sa Torinskim platnom, susreta sa nečim Višim - u sebi sa sobom... !

Ankica Vucetić Cepulo hat gesagt…

ajme, divno, divno draga Artemido...

naš Bog ostavlja prekrasne otiske i u našoj duši na ovaj ili onaj način, kako se njemu hoće, nedokučivo našem umu...

Ankica Vucetić Cepulo hat gesagt…

ajme, divno, divno draga Artemido...

naš Bog ostavlja prekrasne otiske i u našoj duši na ovaj ili onaj način, kako se njemu hoće, nedokučivo našem umu...