Prisjećam se Dadaista sa početka prošlog stoljeća, njihove vizije žive u nama i one bi trebale postati naša stvarnost, trebali bi pokušati iscrtati nova slova, zvjezdana slova kojima bi napisali novi manifest vrijednostima, novi manifest životu. Dada znači početak novog vremena, znači otvaranje vrata bezvremena. Počnimo tamo gdje su oni bili zaustavljeni. Danas se malo nas sjeća njihovog manifesta, učinimo da sutra o Dadi ponovo priča cijeli svijet. Što znači riječ Dada? Pogledajmo u leksikon. Na francuskom ona znači konjić za ljuljanje, na njemačkom Addio do sljedećeg puta, na rumunjskom istinito, vi imate pravo. Ona je internacionalna riječ koja označava pokret, označava buđenje, svitanje, rađanje, snoviđenje.
Dada trenutka, Dada univerzuma, Dada galaksija, Dada novonastajuće znanosti, Dada psihologije, Dada literature, Dada buržoazije, Dada kapitalizma, Dada slikara, Dada pjesnika koji su o njoj pisali riječima, ali samu riječ za nju nikada nisu stvorili. Dada su svjetski ratovi bez kraja, Dada je revolucija bez početka, Dada znači znati živjeti u ovoj pustinji na asfaltu, Dada i njeni prijatelji i pjesnici i njeni slikari, Dada mhm da da, Dada Hue, Dada Tza, Dada darko, Dada čurdo, Dada budilica, Dada ja, Dada ti i svi oni koji vjeruju u mudrost. Kako ćemo ostvariti vječno duševno zadovoljstvo? Recimo Dada. Kako ćemo postati slavni? Recimo Dada. Recimo riječ s manirom gentelmena, sa pravilnim odstojanjem, ali govorimo je do ludila, do gubitka svjesti, govorimo Dada....... do pijanstva izazvanim velikim, još neostvarenim, snom.
Recimo ponovo Dada jer Dada je bila i ostala duša svijeta, Dada je tajnoviti osmijeh ove stoljetne dame, Dada je clou, najbolji mlječni sapun sa mirisom ljiljana, najčudesniji cvijet satkan od boja sna, najsuptilnija muzika duše, najljepša poezija napisana srcem. Čitala sam stihove koji su odlučili odustati od jezika.
Dada Goethe-d, Dada Stendhal-a, Dada Budha-d, Dalai Lama-a, Dada m da da..da da, mhm da da, a gdje je ostala Dada naših mladalačkih snova.
Vjerujte mi Dada je bila prije Dade, ona je izrasla na ruševinama Rima, izdigla se iz pepela Pompeja, potvrdila se poslije potresa u Lisabonu, ojačala poslije ubistva na Balkanu, preživjela Auschwitz i utihnula sada kada je mi najviše trebamo. Zar smo u jurnjavi za vlakom kojim upravljaju veliki koncerni, za vlakom koji se nikada neće zaustaviti na našim malim željezničkim stanicama, zaboravili voljeti trenutke zalazećeg sunca, zar smo zaboravili gledati srcem, šaptati dušom, govoriti tišinom. Zašto se nije probudila poslije 11. septembra u New Yorku, pa neka se probudi danas dok umiru živa bića u oceanu, jer ona umiru zbog pohlepe velikog brata. Ja ne želim pronalaziti riječi jer drugi su ih već pronašli, drugi stvaraju za nas jezik koji mi sve manje razumijemo iako se njime služimo. Služeći se riječima mi samo artikuliramo jezik, mi ga ne živimo. Ponekad spoznam da puštam glas i riječi izranjaju same, ramena od riječi, noge, ruke, dlanovi, riječi bez osjećanja osjećaja, riječi nabacane u govor bez srca, rijeka riječi kojom optužujemo, kritiziramo, pravimo se pametni, bujica riječi kojom upozoravamo, kojom se branimo, pišemo peticije, pjesme, eseje, novele, romane. Zaboravimo riječi, zaboravimo njihovo značenje, zaustavimo produkciju vokabulara za koji nemamo doživljaj. Na jeziku kojim se služimo je priljepljena prljavština kao na rukama lihvara koji broji zarađene kovanice. Vratimo se u koljevku jezika, vratimo se materinjem jeziku jer on je muzika, simfonija boja, sonata mirisa, ljepota djetinje igre i mladalačkog sna, gesta kojom možemo bez riječi i jezika osjetiti svoju misao i razumjeti tuđu. Želim one riječi koje prestaju tamo gdje su i počele, u snovima koje kao da smo prestali živjeti, želim riječi kojima bih mogla nacrtati miris ovog svibanjskog jutra, obojati osjećaj koji se u meni iskri ovim svitanjem i onaj koji je blještao u jučerašnjem sutonu, želim riječi kojima omirisala ljepotu majske ruže i tek procvalog jasmina u vrtu. Tražim riječi kojima bih skladala melodiju srca i širila toplinu krvi, riječi koje bi sjajile dobrotom čovjeka u čovjeku.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27533
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27575
http://dinaja.blog.hr/
3 Kommentare:
Ti se ne sjećaš više ničeg što je bilo
O mnogo voljena
Ni ljudi ni pejzaža
Sve je nestalo u tebi kao u rukavici dima
Ti stojiš postojano
I prvi put prelaziš preko neba
Svojim očima od lave i tromosti
Svijet je pred tobom kao što si ga zamišljala
pod svojim očnim kapcima
I kao da je počinjao sa tobom i pred tobom
Vječno mlad od tvog spokojnog pogleda
A ja sam ljubomoran na njega zbog njegove ljepote
Sa mojim sirotim požutjelim fotosima
od kojih ti okrećeš glavu
Da bi vidjela nova prostranstva
Obečao sam ti neču više govoriti o prošlosti
Sve odlazi danas za tvojim stopama
Jedino što mi ostaje od života to je
neki nabor tvoje haljine
A ništa još nije ni bilo
Tek sad te nalazim
O ljubavi moja ja vjerujem samo u tebe
Louis Aragon je ucrtao trag koji su genijalci kasnije slijedili
evo, tvoj komentar na moj komentar sa magicusa :)
ah da sjećam se našeg misaono- osjećajnog dijaloga iz tog vremena....to je bio početak jednog prijateljstva....hvala ti...:-)))
da, tih dana smo se pronašle :)
Kommentar veröffentlichen