Varijacija na temu, u dubini duše

Ulazim u kristalni zamak u kojem žive moja sjećanja, sve pročitano, naučeno i zapamćeno složeno u svilenkastu mrežu pamćenja. U perivoju osluškujem svjelosnu muziku prvih susreta, vidim ples leptira tih nježnih stražara na portama duše, svjedoka svih poljubaca, trepravih pratioca ljubavnih zagrljaja, uzdrahtalih svjedoka ljubavnoga žara. Putujem tim blještećim prostranstvom što nutrinom zovem, na beskrajnom nebu sjaje stare i nove ideje, taj tepih satkan od svih mojih sanja mi oduvijek osvjetljava misaone pute. Na stazama duše susrećem sjenke dragih prijatelja, lepršaju mnoge srodne duše, u zagrljaju maestrala livadom žvota vjerno uz mene stoje i galijom od snova u bezveremenost plove. Budim se u zagrljaju tek iznjedrene boje, miris davno posijane sreće miluje mi dušu i ja omamljena iskričavom javom uranjam u te nježne, iz muzike snova, satkane skute. Ne želim razrušiti harmoniju te osjećajne slike, ali treptaj duše, taj korak koji u beskonačnost seže, slaže nisku od prohujalih svjetlošću okupanih eona, izrasta u  i vječnu vrtnju nebeskog vretena koje u središtu svom prošlost i ovaj trenutak u spiralnu nove sreće veže. Iz krošnje svijesti bog sretnog trenutka mi se smiješi, daruje mi pramen svoje zlatne kose i ja osjećam vrtlog unutarnjeg mira, ćutim u njemu nevidljivu Fortuninu ruku i spoznajem da mi je sudbina oduvijek bila sklona. I vrti se nebesko vreteno vrtnjom svojom grli spiralu mog unutarnjeg neba i sve moje misli, žudnje, čežnje, želje, sva moja sazviježđa se u bezvremenost vremena šire. Zakon zlatnog reza nad mojom dušom bdije i daruje mi uvijek nova znanja, spiralnom dinamikom ponornicu znatiželje budi, ne dozvoljava joj da se rijeci zaborava izgubi. Iskri zlaćana spirala u oluji tuge, smiruje uragane boli izazvane osjećanjem osjećaja da u svilenkastom tkivu svjetske duše pritajeni kradljivci tuđih ideala postoje. U zavjetrini, daleko od svih uzbuđenja sjenke tmine, eminencije u sivom, razbijači odsanjanih snova neprimjetni stoje. Ti neosjećajni konzumenti osjećaja davnih odkidaju komadiće tuđe sreće, slažu kolaž od posuđenih želja da sakriju trnovitu putanju kojom se njihova nesretna duša kreće. 
U zagrljaju sretnoga trenutka, branjena od kradljivaca duševnoga mira, duša moja o ljubavi sanja, rastaču se boje, svjetlost unutarnjeg neba kristal svijesti ljubi, tuga i sreća se sjedinjuju u jedno, zaobilaze postaje padanja pod križem i u zagrljaju bezvremenog sjaja, u iskrenju probuđenog uma i svjesne miline, ona ponavlja drevne riječi sa maslinove gore, oprosti im draga jer oni doista ne znaju što čine. Venera blješti na zapadnom nebu, bisere slaže u ovom trenu ljepote, osjećam u sebi beskraj vječnosti i zagrljaj ljubavne divote. Uranjam u snove pjesnika ljepote, u snagu njegove srcem naslikane zelene boje, tu nalazim razlomljene djeliće one davne sjete i u zrcalima svijesti prepoznajem onu davnu sebe, vidim sve moje i tvoje prijašnje živote i u ovom lepršavom snu čujem šapat zelenoga vjetra u mjesecom obasjanim krošnjama svijesti. Na horizontu se gase oči neba i otvara cesta zore. Iz daljine se čuje topot kopita kobile drevne, kobile iz one davno pročitane pjesme, čujem vapaj konjanika, jahača mjesečeva sjaja, koji osjeća da mada pozna ceste nikada neće stići u Cordobu. Zaustavljam misao na tom stihu, Lorka je osjećao smrt u vihoru rata, a ja naslućujem ljubav umjesto maslinki skrivenu u bisagama i u konjaniku mojih snova, umjesto drevnoga poete vidim uvijek tebe.
http://dinaja.blog.hr/