taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 14. Mai 2010

Brzaci rijeke vremena



U mojoj osjećajnoj Arkadiji tajnovitost raja prelazi u ljepotu stvarnog postojanja. Znanje je tu oko mene samo ga treba znati prepoznati, udahnuti i prihvatiti, treba mu dozvoliti da postane dio mene same. Život, koji nisam naučila misliti, ostaje kaos pun pojedinosti i one onda svaka za sebe, igraju posebnu igru. Tek misleći život, počela sam ga osjećati, počela sam uistinu živjeti njegovu ljepotu. Svi su se njegovi djelići stopili u prekrasnu istinu punu nijansi čudesnih boja, čije su granice neprimjetljive. Tako misleći osjetih da je spoznaja organska, živuća cjelina iako je sastavljena od različitih grana. Drvo spoznaje raste i cvjeta ispreplićući svoje grane, uzdiže se prema suncu koje ga hrani i brani u isto vrijeme. U aleji, na izgled kamenih statua, osjetih izvor i tijek i ušće svjesne spoznaje, osjetih sve brzace sve slapove i virove te čudesne rijeke bez povratka. Panta Rei na vratima vremena dobija svoje pravo značenje. Ako zaustavim misao u obliku neke dokazane teorije, zaustavljam tijek energije, mjenjam ritam, gubim osjećaj za dimenziju vremena u sebi. Je li vječnost beskonačnost trajanja u dimenzijama vremena ili je ona bezvremensko postojanje?
Mislila sam, ako pronađem tako dugo tražena vrata vremena, ako osjetim početak onda negdje u daljini postoji i njegov kraj, ali sada osjećam da je vječnost nešto drugo, ona je upravo ova moja misaona dimenzija, svjetlosna dimenzija koju sam tek postojeći u njoj počela spoznavati. Na vratima vremana spoznah razliku između običnog materijalnog svijeta i svijeta ideja, između tijela i duše. Svjetlosna dimenzija je most između ta dva svijeta i nju pokušavam živjeti. Zaustavih misao i tako trenutak, ovo moje sadašnje stanje, za mene postade osjećaj o novoj, do sada samo iznajmljenoj, vječnosti. Vječnost je karusel želja koji svojom beskonačnom vrtnjom stvara život i pretvara niti spoznaje u uvijek nove dimenzije za koje još nisam pronašla ime. U njoj moj unutarnji sat otkucava ritmom mojih duševnih i tjelsesnih stanja, odbrojava moje vrijeme, postaje zrnce pijeska, postaje kapljica u čudesnoj rijeci bez povratka. Kao što sam se kao dijete igrala sa prizmom i sunčanom svjetlosti tako sada pokušavam u čudesnoj vodi postati kapljica, dozvoliti sunačevoj svjetlosti da mi odkrije sve zamagljene uglove svijesti da mogu spoznati do sada ne objašnjenu snagu životne energije i otkriti izvor, sjediniti se sa svjetlosnom muzikom koja me dotiće, prelama se u meni svim svojim šumovima, romorima, žuborima, sjediniti se sa tom čudesnom sonatom vode i svjetla, zaroniti u poeziju znanosti i postati uistinu struna nebeske harfe i sudjelovati u stvaranju simfonije univerzuma.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/simfonija-univerzuma-jo-uvijek-neznam.html
http://dinaja.blog.hr/

Keine Kommentare: