taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 14. Mai 2010

Put u Raj ili tek metafizika uma.



Univerzum je beskrajan, on se sam iz sebe razvio, on sam sebe stvara i u tom beskraju vlada vječnost koju on stvara svojim trenutcima.
"Što je univerzum?" pitam se otvarajući knjigu Stephen Hawking- a "Najkraća priča o vremenu".
Rečenicama "Mi živimo u čudesnom i prekrasnom univerzumu." i "Da bi ga u njegovoj starosti, njegovoj veličini, u rastu njegove snage i njegove ljepote uistinu mogli cjeniti, potrebna nam je velika sposobnost predočavanja." počinje njeno prvo poglavlje knjige. Odmah zatim slijedi rečenica "Mjesto koje čovjek, u tom ogromnom kosmosu, zauzima djeluje skoro beznačajno, ali mi se moramo potruditi da otkrijemo i razumijemo ulogu koju je čovjek igrao u cijelom tom razvoju"
Kasnije u tekstu prvog poglavlja se redaju i pitanja:
"Što mi znamo o univerzumu i zašto mi to što znamo, znamo?"
"Odakle je došao univerzum i u kojem smjeru se on razvija?"
"Je li uistinu imao početak?"
"Ako je tako, što se dogodilo prije?"
"Što je vrijeme?"
"Hoće li ono jednom završiti?"
Poglavlje završava rečenicom "Samo budućnost, bez obzira kakva ona bude, će nam moći odgovoriti na ta pitanja ."
Opet ta budućnost, a ni riječi o trenutku bez kojeg nebi bilo ni univerzuma ni vremena.
U ovom sretnom trenutku spoznaje ulazim u divlji svijet kvanta, najsitnijih djelića univerzuma u kojemu vladaju zakoni koje je teško spoznati čistim razumom. Taj svijet je pun nebrojenih iznenađenja u kojem se događaji odvijaju bez nekog objašnjivog razloga i u kojem jedna čestica u isto vrijeme može biti na dva različita mjesta kao točkica, val ili titrajuća struna. Taj fascinantni svijet je u isto vrijeme i moj svijet. Svaki njegov djelić postoji od samog početka univerzuma. Prije nego se spustio i postao cvijet u mom vrtu, on je možda bio u zubu nekog dinosaurusa, u vlati plave kose Marilyn Monroe ili je lebdio pješčanom olujom nad Saharom. Misaono smo otkrili paralelne univerzume, dokazali postojanje drugih galaksija, ali na tom misaonom putu još uvijek nismo otkrili mjesto gdje se krije davno izgubljeni raj. Priče nam govore da tamo nema vremena, da je tamo skrivena vječnost, beskonačnost i besmrtnost.
Ako je naš svijet uistinu samo Božji san, dozvolimo mu da dalje sanja, ostavimo ga u miru njegovog i našeg vječnog postojanja.




Raj se možda sakrio u tišini iza vremena, tamo gdje trenutak traje dulje od svih ovih naših prohujalih milijarda godina. Možda uistinu tamo izrasta drvo spoznaje i njegovi plodovi padaju kroz vrata vremena i postaju neuništiva energija našeg postojanja.


Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse, je čovjek i njegovo biće počeo zanimati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanosti o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kozmologiju i usmjerila čovjekovo razmišljanje prema sebi samome. Giordano Bruno je bio jedan od prvih antropologa. Njega je kosmos interesirao samo u toliko koliko je mogao definrati čovjekovu samosvjest u odnosu na njega. Spoznavajući postojanje u kosmosu čovjek postaje dio njegove beskonačnosti, jer se kosmos i svi prirodni zakoni zrcale upravo u njemu. Giordano Bruno nije filozofirao samo o čovjeku, nego i za čovjeka. Njegova knjiga "Herojski zanosi" je djelo o poetici i etici čovjekova sudjelovanja u božjem snu, djelo napisano za čovjeka u čovjeku.



 Čovjekova svijest je osnovna energija koja pokret pretvara u kretanje. Dokaz dinamike ljudske misli ne leži u ostvarivanju linearne spoznaje, nego se krije u dinamici spiralnih pokreta koje Bruno naziva metafizčkim pokretima. Misao proizašla iz čovjekove svijesti se sjedinjuje sa valovitim pokretima nebeskog vretena. Zakretanja spiralnih pokreta se sužavaju, ali bez svjesnosti nikada ne dospiju do središnje točke vrtnje, nego se kao valovi velikog oceana razbijaju o hridine neznanja. Metafizika uma i fizika naših tijela se sjedinjuju u još neobjašnjenim zakonima po kojima nastaje ljudska svjest. Ljudski um, ta tajnovita energija kojom spoznajemo svoje postojanje u rijeci vremena nastoji još uvijek razotkriti i dokazati postojanje središnje točke iz koje se širi spiralna dinamika zakona zlatnog reza. Slijedimo li titranje zlaćane spirale dolazimo do njene zadnje točke, uranjamo u božje oči, tu točku je Giordano bruno nazvao točkom iz koje izvire samosvijest, točkom iz koje prizlaze sve ostale spoznaje. No zakon zlatnoga reza nam istovremeno dokazuje da iz svake zadnje točkice izvire nova zlaćana spirala koja svojim titrajim uranja sve dublje i dublje u tkivo univerzuma. Svemir nema središnju točku, svaka točkica tog beskraja dokazuje beskonačnost i vječnost, svaka točkica u tom bespuću je njegovo središte, u svakoj kaplji se kriju božje oči, iz svake superstrune izvire spiralna dinamika, iz svakog titraja Neutrina se širi svjetlosna muzika i sudjeluje u skladanju simfonije univerzuma. Jedna mala struna tog nebeskog orkestra je i čovjekova misao, a čovjek je kapljica rijeke vremena, kapljica u kojoj se zrcali cijeli svijet, kristal koji dokazuje zagrljaj duše i materije, iskrica u svjetlosnom zagljaju, čestica svjetlosne dimenzije prostor- vrijeme.




Svjesna spoznaja sebe samoga i herojski zanos za istinom početka su put ka osmišljavanju pokreta kojim stvaramo svoj prostor i vrijeme. Samosvijest tada spoznaju pretvara u život. Slijedim Brunove misli, mislim vrijeme i osjećam njegovo titranje u sebi, utapljam se u beskrajnom prostoru misli iz kojeg izranja moje tijelo u pokretu. U tom trenutku se spoznato vrijeme i prostor preobražavaju u čovjeka koji spoznaje, pisao je u vremenu renesanse Giordanao Bruno i ja osjećam kako se moje misli preobražavaju u prostor- vrijeme u kojem trajem. Dinamika misli me povezuje s univerzumom i ja se uspinjem Jakovljevim ljestvama u vječnost postojanja. Ja i moj um sjedinjeni energijom postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postajemo most između znanosti i poezije i zajedno živimo priču o početku svijeta. To je trenutak konačnog buđenja i ja vidim ponovo titranje super struna i čujem simfoniju neba i pronalazim odgovor na pitanje, "Što je univerzum?"
Univerzum je uistinu živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne završava i traje u svom vječnom gibanju. U čovjekovom misaonom labirintu se krije Ariadnina nit koja ga spaja sa zvijezdama. Osluhnimo tišinu iza svjesne spoznaje, osluhnimo svjetlosnu muziku unutarnjeg svemira, titrajuću misao o postanku svijeta i misao o nama, našem prostor- vremenu. To je uspjelo Giordanu Brunu i on je tu misao iza zrcala svijesti nazvao boginjom lova, pisao joj ljubavnu poeziju, a nama ostavio poruku. Onaj tko otkrije božansku istinu u sebi taj više neće moći živjeti u neznanju, taj umire za ideju, taj se sjedinjuje sa onom točkicom u beskraju iz koje je zaiskrio početak njegova života.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/


Keine Kommentare: