taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 10. Mai 2010

Dijalog sa ludom u meni, a ona mi šapuće, čuvaj se plavih EPIGONA....



Prisjećam se rečenice: "Svijetlost skriva u sebi tajnu iako njome rasvijetljavamo puno drugih tajni."
Zamisao vala koji se širi nije dovoljna da bi se objasnilo što se uistinu događa kada tama nestaje i moje oči prepoznaju prostor u kojem se nalazim. Dupla uloga te ljepotice, onog davnog duplog bića iz kojega je nastalo sve, je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan. Ona koja samu sebe stvara, meni omogućava vizualnu spoznaju, ali mi još uvijek ne razjašnjava tajnu svog početka. Zamišljam davni simpozijum znanosti kao gozbu bogova i Einsteina u liku Zeusa koji je stvorio duplo biće da bi im služilo. To duplo biće uskrslo iz tame neznanja zavlada ljudskom svijesti. Pretvoreno u energiju ono je čvrstoj materiji udahnulo život. Kada nešto kao svijetlost ili atom mogu biti u isto vrijeme i val i čestica, onda ja u mojoj glavi nesmijem tražiti samo ono što pripada fizičkoj stvarnosti.
Svijetlost tada postaje simbol i ja ju pretvaram u osobnu metaforu. Ono što su za fizičare atomi, to su za umjetnike metafore iz kojih oni izgrađuju svoje svijetove i više ne gledaju predmete vanjskim očima i slikaju ih samo onako kako ih vide njihove unutarnje oči.
Moje unutarnje svijetlo pretvoreno u misao postaje jasna slika puna novih dimenzija. Sve do sada spoznato kao materija postaje energija i ja se prepuštam mogućnostima koje mi univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u meni omogućava.
"Uistinu spoznati znači povezati realnost vanjskog svijeta s unutarnjim doživljajem. Poznato i viđeno sjediniti sa svojom misaonom slikom i u tom virtualnom svijetu prepoznati zrcaljenje univerzuma." začuh poznate tonove. To me Luda bodri u pokušaju svjesne spoznaje svijeta u kojem sam rođena.
"Ja univerzum nikada nisam svjesno doživjela, kako ću onda prepoznati njegovo zrcaljenje u meni?" pitam nesigurna Ludu.
"Pronađi arhetipove, prastare slike koje su pohranjene u tvojoj podsvijeti. One, iako ih ti nisi svijesna, utječu na tvoje razmišljanje." smiješi se Luda u svom trijumfu.
"Kako ću ih prepoznati?"
"Te praslike su upravo ono što moderna znanost naziva osnovnim česticama stvarnosti. One su količina djelovanja, Demokritove čestice i Heraklitov pokret, tvoja osnovna energija."
"Tu u dubini moje duše nazirem samo sjene." suprostavljam se Ludi.
"Uđi u svijet sjena. Tvoje tijelo je još uvijek kao tamnica iz koje promatraš samo sjene stvarnosti. Sjene tvojih ideja te pozivaju na dvoboj. Doživi nešto kao rat sila u sebi i uz pomoć Lude istjeraj, do sada tijumfirajuću, beštiju iz sebe." svijest me potsjeti na misli Giordana Bruna.
Luda me vodi u svijet herojskih zanosa mojih stanja. Sjene mojih neizgovorenih misli zaigraše pred mojim unutarnjim očima. Vidjeh metafizičke pokrete kao ples sijena u mojoj duši. Igra svjetla i tmine moje svijesti najavi oluju spoznaje. Neko novo stanje se nazire u mojim mislima. To osjećaji, godinama skriveni u dubini moje podsvijesti, blješte zenitom i sjene polako nestaju. Ulazim u svijet ideja koje se kao zvijezde na vedrom noćnom nebu pale pred mojim očima.
Odjednom ugledah moje misli isprepletene u ljepotu ljepšu od duginih boja i više ne dozvoljavam  getoiziranoj znanosti da mi oduzme njen čar. To je peta dimenzija zablještala u mojoj glavi i ja vidim svijet mojim unutarnjim očima, svijet obasjan svjetlom proizašlim iz plesa sjena mojih fizičkih i psihičkih stanja. Luda mi je ispričala priču o stvarnom životu, o igri ozbiljnosti koju sam do ovog trena igrala, o neuspjesima i nesigurnostima moje umorne duše. U meni se budi neki novi san, uzburkava se rijeka umijeća i ja se smijem, smijem se sretno i glasno, a smijeh prelazi u snagu koja postaje odmor mom umornom biću.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/2008/09/index.html

1 Kommentar:

shadow-of-soul hat gesagt…

"Budi u meni kao vječna ćud turobnog vjetra, ne kao prolazne stvari koje su - radosti cvijeća. Imaj me u ljutoj samoći tamnih hridina i surih voda, nek' bogovi o nama nježno zbore u dane buduće
Sjenovito cvijeće Orcusa nek' te se sjeća." Doria by Ezra Pound