Kao dvije zalutale ptice

Kao dvije zalutale ptice u beskraju zvjezdanog neba, izgubljene u noćima kada je vrijeme za snove, kao dvije zvijezde padalice, kao suze svetoga Lovre, očekivasmo svitanje na rubu stvarnosti. Ljubav je kapala u zemaljske oceane, a mi smo je tražili u zagrljaju vječnosti zaboravljajući da živimo sada. Srca su odkucavala samo probne odkucaje bez žudnje, bez čežnje, preplašena dva srca u vrtlogu života zatvoriše vrata duša i ostaviše boginju sreće na pragu trenutka. Osjetih težinu zgusnutog zraka u plućima, smog gnjeva, maglu nekih ne prerađenih emocija i nedostatak kisika u umu koji je pamtio samo gorčinu nekih nestvarnih trenutaka. A onda iznenada, prije trenutka potpunog potonuća u depresiju nepostojanja, začuh zvukove simfonije davnih snova. Zavoli ovo svitanje, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, oprosti neoprostivo, zaboravi sve nepravde koje možda i nisu bile nepravde, pomiluj ranjenu dušu, zalječi očiljke na raspucanom porcelanu uspomena i sleti sretna na hrid zemaljskog oceana. Valovi tog velikog mora će te odnijeti u zagrljaj ljepote, na koraljni otok čudesnih cvijetova ljubavi. Udahnuh svitanje i vidjeh sijača zvijezda u očima boje sna. Nad uzdrahtalim srcem zacvrkutaše ševe i ja zaboravih sve duševne boli, sve uvrede, svu tugu, sva nesretna stanja. Osjetih kako se porte srca otvaraju novom danu, danu spasenja od gorčine nepostojanja, od nesindroma sindroma vječnog optuživanja i traženja krivca za ono čemu sam sama bila krivac. Shvatih da sam živjela zatvorena u Platonovoj špilji gledajući samo sjenke stvarnosti na zidovima moje, od samosažaljenja, okamenjene duše. Fortuna zakorači ponovo kroz širom otvorene kapije srca noseći maslinovu grančicu u rukama. Da ovdje na zemlji, ovdje među ljudima dobra srca, ovdje gdje oprost liječi duše od otrova zlopamćenja, ovdje gdje ljubav cvijeta hranjena jutarnjom rosom i okupana sunčanom svijetlosti osjetih lakoću postojanja.

http://www.webstilus.net/content/view/10366/65/
http://dinaja.blog.hr/