Živimo u vremenu rađanja novih teorija o fiziologiji i fenomenologiji svijesti. Gomilaju se tekstovi o teorijama zavjera, energetskim vampirima, emocionalnom ugnjetavanju, emocionalnim prevarama, nižu se novi oblici terapija, izlječenja, iscjeljivanja, inicijacija, sankcija, pretumbacija u dubini svijesti. Čovjek to čudesno biće iznjedreno iz zagrljaja svjetlosti i tmine u sebi dva anđela krije, crno- bijelo anđeosko biće sjedinjeno u nebeskog orla koji nad njegovom sudbinom bdije. Dva vuka u njemu postoje od pamtivjeka, dva podjednako gladna, često njemu nepoznata bića u duši mu sniju, zarobljena u neznanju i strahovanju, bez osjećanja osjećaja ljubavi prepuštena njegovom i tuđem emocionalnom ugnjetavanju.
U kristalnoj kugli vječno lijepih snoviđenja, u čudesnom zagrljaju kristalnoga sjaja, energije sa izvora na kojem piju život čovjek i svemir, u auri strasti, zanosa, žudnji i želja vječno blješti kristal izrastao iz tkiva snova i energije ljubavi. Tajnovito nevidljiva, ali uvijek snažno nježna kugla hrani kristal istinama drevnim, prelama se u prizmi njegovoga tijela i svjetlošću vječnom zagrljena ona iskri materiju jave i snova u sretnom trenuku postojanja zauvjek zarobljena. Čuvarica tkiva koje emocionalnost tka u dubini duše poetičnost sniva i izričajem srca uvijek i zauvjek mlada tkivo pročitanih knjiga, strune zapamćene poezije u sonatu od ljubavi sklada.
Postoji netko u dubini svijesti, netko blizak srcu mom, biće jedno sneno, trepravo i sjano, kao kristal promjenjivo i snažno, zvijezda neka tajna, blještava na unutarnjem nebu, ona sutonsko svitanjaska ljepotica bajna. Šapuće mi tiho vječnu poeziju snova, Nerudine želje, Lorkine sanje, Jesenjinovu tugu, Ujevićevu snagu, Shymborsku često u sjećanje zove, Vesnom Parun zaslađuje snove. Šapuće riječi davno napisane i u zagrljaju tog čudesnog bića ponovo oživljene. Iskre se riječi u stihu dijamantnog sjaja, stih do stiha dijadem u kosi kraljice što nam duše hrani, pjesme očuvane milovanjem svijesti, a ponovo izgovorene novom snagom nove osjećaje u kristalni zamak življenog života smijesti. To čudesno biće u dubini moga oceana najavljuje oseku, upozorava kada nadolazi plima, ponornice svih osjećaja u sebe prima, sjedinjuje pročitano, naučeno, zapamćeno u vrulju uvijek novih osjećanja iz koje izviru sva duše moje uzbuđenja. Blješti to unutarnje sunce zagrljajem lijepih uspomena, treperavim glasom šapuće mi o životu satkanom od zlaćanih vlati zapamćenih sjena, tih vječnih stražara na vratima vremena. U tišini sutona kada se u duši budi sjeta, to tajanstveno biće za snove me sprema i pjevuši uspavanku stihovima već davno umrlih poeta. Tada sanjam poeziju, snivam mirise, zvukove, okuse i dodire u pjesmama davnim sjetno ispletene, sanjam zeleno na čudesnoj stazi ka Cordobi dalekoj, čujem melodije balada iz ciganskog romansijera, gledam kuću Bernarde Albe, kupam se u luninim tugama, miluju me stihovi iz ljubavnih soneta, prisustvujem plesu svjetlosti i sjena davno u vječnost odlutalih pjesničkih imena i na obroncima snova i jave vidim sjenku Jima koji umjesto pjesnika liže ruku njoj.
Njoj? Ljubav se tada kao sjenka u kristalno jasnom trenutku buđenja rađa i ja prepoznajem to tajnovito biće, biće blisko srcu, biće koje kao leptirasta lađa, usidrena stoji u srcu mom, ona stražarica na vratima života, čuvarica svih mojih snoviđenja, hraniteljica duše i njena braniteljica od mog i tuđeg emocionalnog ugnjetavanja.
http://pledoaje-emotivnom-umu.blogspot.com/
http://fenomenologija-sna.blogspot.com/
http://o-ljudskoj-emocionalnosti.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen