Čovjek, njegovo tijelo i njegov utjelovljeni um, je najsamostalnija cjelina unutar prirode. Ljudska samostalnost nije pasivno stanje nego proces dinamičke samoorganizacije svih njegovih ćelija tijela. Na početku razvitka vrste je bilo tijelo koje je, mogli bi reći, mislilo samo, stvaralo se, odupiralo vanjskim opasnostima i svladavalo unutarnje. U bitci za opstanak čovjekovo tijelo je postajalo sve snalažljivije. Pobijedilo je, ali u isto vrijeme i izgubilo tu bitku. Usporedo s tijelom se razvijala i čovjekova svijest koja je polako preuzimala vodstvo. Iz mnoštva ćelija su se, u procesu nastajanja čovjeka, odvojile one koje su se razvile u mozak, čije je djelovanje poticalo procese svjesnog samopoimanja i samospoznaje.
Spoznavajući uvjete i razloge svog održanja u čovjeku se počeo razvijati stvaralački um. To je za njega bio najveći dobitak, ali je, nažalost, korištenjem misaone zapostavio inteligenciju tijela. Mozak, ta kilogram teška masa, koja je u stanju misliti sto milijuna svjestlosnih godina unazad, misliti o početcima univerzuma, razmišljati o njegovom kraju, je postigla premoć nad čovjekovim tijelom i njegovom prirodom. To je bio u isto vrijeme i početak razmišljanja o besmislenosti postojanja. Izgubivši vezu sa početkom čovjek je, djelujući samo "razumno", postajao stranac u vlastitom tijelu, a time i u prirodi iz koje se razvio. Lažno je vjerovanje da nas ono što nam se čini besmislenim oslobađa od razmišljanja.
Zar nije besmislena već sama činjenica da čovjek, svjestan svega što je milijardama godina svladao, odustaje od misli koju ne razumije?
Zar nije apsurdno već to da tijelo, koje je značilo njegov početak, postaje za čovjeka teret i neugoda?
Upravo to, naizgled besmisleno, bi nas trebalo prisiliti pronalaženju uvijek novih puteva ka svjesnoj spoznaji tijela i svog postojanja u njemu. Misaono i emotivno obrađene besmislenosti izazivaju u nama buntovni optimizam Sizifa, izdržati u onome što moramo činiti, a samo prividno činiti ono što se od nas očekuje. Čovjek vođen samo misaonim umom nije Sizif, on samo misli da je pobjednik. Čovjek pobjednik je drugačiji. U njemu prepoznajem i volim njegove apsurde, njegovu emocionalnu energiju, snagu volje pri spoznaji svoje konačnosti u vječnosti koju ničim ne negira. Volim čovjeka sanjara, svjesnog svoje ograničene slobode koji vjeruje da živi svoje pobune u proširenom horizontu svoga uma. Volim ga jer on, iako svjestan svoje prolaznosti, produžava pustolovinu onoga što vjeruje da je život.
Volim čovjeka Prometeja, koji ni u mukama ne odustaje od težnje za ostvarenjem ciljeva. Volim čovjeka u svakom čovjeku koji ne odustaje, koji teži novim spoznajama, pa bile one i u obliku apsurdnih misli.
Čovjekovo stvaralaštvo se krije upravo u apsurdima koje živi, jer ih živi iz tijela punog osjećaja i tjelesne inteligencije. Kada počne živjeti u tijelu koje je izgubilo inteligenciju, njegov emocionalni um ne spoznaje više svoje mogućnosti. Takav čovjek postaje proizvodom povijesti, a ne samoorganizacije osobnih ustrojstava. Iz njega se tada širi egoistični virus koji izaziva pošasti koje nazivamo bolestima epoha. Bolesti koje se javljaju u svakom vremenu, dođu kao zaraza, traju i prolaze.
Ova današnja, izazvana gubitkom tjelesne inteligencije, za mene traje, predugo. Postala je kronično stanje, čiji je prevladavajući predstavnik homo tehnikus koji tu bolest svjesno ne spoznaje, ali je duboko u sebi živi s dijagnozama:
- managerski sindrom,
- stresna depresija,
- compjuter sindrom.
Homo tehnikus, uvijek s osmjehom na licu, luta nesvjesno periferijom stvarnog života. Pun teoretskog znanja o međuljudskim odnosima, koji donose profit za firmu u kojoj radi, u privatnom životu on zaboravlja čovjeka u sebi. Njemu je uvijek odlično, osjeća se perfektno, njegov privatni život je bez problema i on s vremenom počinje i vjerovati u to. Novac kojeg, zbog svog punog angažmana u poslovnom životu, ima u izobilju, mu otvara sva vrata. On, prividno sretan, vlada društvenim životom, upoznaje nove i odbacuje stare prijatelje, nesvjestan svog najvećeg gubitka, gubitka sebe samoga. U njegovom životu nema besmislenosti, jer su zakoni po kojima živi slični zakonima iz klasične fizike. U privatnom životu je za njega važno samo ono izračunljivo i vidljivo. Bol kao sindrom ne prihvaća, trenutačnu bol suzbija lijekovima ne tražeći njene uzroke. Homo tehnikus je proizvod epohe koju sam stvara, marioneta s daljinskim upravljačem u tuđim rukama. Njegova kreativnost je proizvod njegove želje za oznakom najbolji, najljepši, najskuplji, najintelektualniji, pa i najkreativniji. Čvrsta volja za posjedovanjem tih obilježja, vodi ga u askezu tijela i osjećaja. Izgubivši prirodnost, on postaje uvjetno kreativan s ciljem vječnog dopadanja.
Poštujem čovjeka tehnikusa, ali on je previše samouvjeren i narcisoidan da bi ga se moglo voljeti. On je sportaš, trendovi u sportu su njegova domena. Tenis, skijanje, jedrenje, golf ili polo su tereni gdje se homo tehnikus osjeća kao kod kuće, obučen u top dizajniranu sportsku odjeću.Vjerujući da slijedi parolu "sport je zdrav" on čini nešto za svoje tijelo. Napuštajući terene svog obljubljenog sporta, on se lažno samouvjeren, presvlači u trend odjeću i bez istinskog, osobnog ritma funkcionira dalje u mlinu epohe. 
Uvijek se iznova pitam, dok tražim put ka razini njegovog razmišljanja, kako ga uvjeriti da je emocionalna i tjelesna inteligencija most između Homo fabera, ludensa i tehnikusa, kako ga uvjeriti da Homo ludens spava u svakome od nas, samo ga treba prepoznati.
Razvojem tehnologije i znanosti došlo je do umiranja mitova u koje je čovjek nekad vjerovao, pa umjesto da izgradi svoj osobni Olimp i tu smjesti svoje snove, želje i čežnje on se prepušta virtualnom prostoru tuđih stvaralačkih mogućnosti. Tako je iz jedne ovisnosti prešao u drugu. Homo tehnikus ne priznaje da je pravi život i slabost i neznanje o nečemu, da su emocionalni usponi i padovi dio stvarnost, da oni hrane i brane njegovo tijelo, da je samokritika put ka stvaralaštvu.
U svom poslu susrećem čovjeka u njegovoj fizičkoj nagosti, moj pogled otkriva nedostatke u držanju njegova tijela i pokretu, moja misao luta njegovim rečenicama tražeći istinu u tome kako izražava svoju bol. Homo tehnikus zatvoren u svoje, atletski oblikovano i umjetno preplanulo tijelo, mi priča o svojim poteškoćama kao što mehaničaru objašnjava nedostake u radu njegovog automobila.
On govori, meni stranim jezikom, pa tako komunikacija završava na površnim, paušalnim zaključcima. Naši susreti ne traju dugo, jer on siguran u sebe, uvjeren da sve može, samo pokupi par površnih podataka i da ne bi gubio dragocjeno vrijeme u za njega neinteresantnim razgovorima, postavlja granice svoje otvorenosti i spremnosti na suradnju. Tjelesna bol je za njega čimbenik koji treba odstraniti i on očekuje od mene da to učinim u vremenu koje plaća, a svjest o tijelu i pokretu, spoznaja obujma i oblika pokreta, njegova lažna samostalnost, ga ne zanima.
http://o-apsurdima.blogspot.com/
http://pledoaje-emotivnom-umu.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen