taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 15. Mai 2010

Ljubav je san i java.....



Wyslawa Szymborska je u svojoj pjesmi, "Utisci iz kazališta", gledaoc. Ona nam govori o onome što se događa na kraju predstave, kada se gledalištem zaori aplauz, piše o šestom činu, činu koji nije režiran, o činu koji se odvija na rampi između glumaca i publike. Tada uskrsavaju umrli i klanjaju se rukom položenom na ranu od noža, klanjaju se odrubljene glave, smješe se samoubice. Držeći se za ruke smješe se žrtva i dželat, buntovnik i tiranin. Publika aplaudira, a oni se smješe i klanjaju, na sceni se gazi vječnost vrškom zlatne cipelice, rastjerava poruka obodom šešira, nepopravljiva spremnost da se sutra počne iznova, istinski uzvišeno je spuštanje zavjese, trenutak tišine, a onda žamor, mi gledaoci odlazimo, svatko u svoju dramu, tragediju, komediju, u svoju veliku gala predstavu koju nazivamo Život.
Oblačeći kapute obično zaboravljamo osjećaje koji su nas prožimali proteklih dva sata, ne razmišljamo o liku s kojim smo se identificirali, o riječima koje smo željeli u tekstu promjeniti jer nas je podsjetio na naš život, mi se vraćamo životu kao da se ništa nije dogodilo i nismo svjesni da smo u Talijinom hramu ipak proživjeli katarzu, čišćenje duše, da smo doista kupili trenutke potpunog buđenja, dozivjeli proljeće, spoznaju svojih zatomljenih emocija, strahova, želja.



Ljubav je san i java, ljubav ta čudesna droga, čije je sjemenje pružajući ruku Bog onog davnoga dana prosuo na zemlju. Grijana suncem ljudskoga uma, zalijevana suzama tuge i sreće LJUBAV, niče svakoga svitanja novim cvjetovima. Njeni pupoljci ne poznaju godišnja doba, ne ubija ih hladni vjetar s planine, ni ledena ruke zime, nisu ljepši u proljeće, ne mjenjaju boju u jesenskim maglama, oni su znakovi vječnog ljeta u našim srcima i šarena kulisa velikog svjetskog teatra koji nazivamo život.



Ponekada nam se pričinja da nas je ljubav napustila, da se taj čudesni osjećaj rasplinuo u magli svakodnevice. Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa u nama emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neiživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju.
U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere, ljubav u teatru doista postaje živa, ona nas dodiruje svojim nježnim rukama i mi u tim trentcima doista osjećamo njen izvor u nama samima. Iako nam se čini da smo u teatru samo pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost. On kida lance našoj okovanoj svjesti pa strasti u tim trenucima nahrupe u naš život.
Gledajući teatarske predstave naučila sam trajno spoznavati svoje osjećaje, biti popustljivija prema njima, ali sam usput naučila poštivati i osjećaje drugih. S godinama sazrijevanja sam počela uistinu razumjevati govor moga i tuđeg tijela.
Danas osjećam i mogu usmjeravati procese samoosjetilnosti, samoosjećajnosti, samorazumjevanja i samoodgovornosti u cvjetanje cvjetova ljubavi.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=13537
http://dinaja.blog.hr/

Kommentare:

shadow-of-soul hat gesagt…

evo, Carice, prošetala sam svim blogovima, koji su ostavili trag na na dinaja.blog.hr i ostavila sam ovaj komentar:

"Dinaja (odmor za umorna srca) nije nestala, sad piše ovdje:

http://sretan-trenutak.blogspot.com/

Pozivam te da posjetiš ovaj veličanstveni svijet Carice izričaja, blistave poetese koja sve što dotakne, pretvara u Ljubav :)"

artemida hat gesagt…

hvala ti draga moja prijateljice, hvala ti što vrednuješ moj izričaj i što u njemu prepoznaješ osnovnu energiju koja vodi moju ruku pri pisanju....ljubav...:-)))

Anonym hat gesagt…

Predivno je znati da si tu !

Ako možeš ikako ostaviti svoj trag na mojim blogovima !
Biti će mi izuzetno drago !!!

( www.obichnaja.blog.hr )
( www.svjetlosna-tama.blog.hr )

Čitale smo se dok si bila na blog.hr !
Vjerujem da me se sjećaš !

artemida hat gesagt…

kako te se ne bih sjećala draga moja virtualna prijateljice....tvoji predivni tekstovi i topli komentari ispd mojih tekstova još uvijek sjaje u mojim uspomenama..hvala ti na posjeti....posjetit ću tvoj svijet i ostaviti komentar kao Artemida..dinaju su neki zlodusi ubili....:-)))