O čovjeku i njegovom srcu....../nastavak slikovnice o ljudskoj dobroti/

Pisat ću vam o onoj veličanstvenoj prirodnoj tvorevini koja nas pokreće i koja nam život daruje, koja svojim treptajima prolaznost i vječnost crvenom bojom u našim dušama zapisuje, tvorevini koja nas sa svim ljudima svijeta i sa svemirom sjedinjuje. Život kroz nju prolazi ritmom najčudesnije melodije koja nas prisjeća da je to naše Srce ludo, srce luckasto i opijeno muzikom sna i jave, ispunjeno tonovima sreće koji valove tuge u pjenu radosti, u fontanu vječnoga svjetla i zdenac mladosti pretvaraju. Jutrom se budi mirisom ljubičastih pupoljaka, na podnevnom suncu se zrcali u radosnoj kupki beskrajne sreće koja se k zapadnom nebu kreće. U sutonima ne jenjava s ritmom snenoga dana, uvijek veselog dana koji je cvijetao u njenim predklijetkama i prolazio kroz zaliske u klijetke trajanja na oštrici trenutka, u svom istinskom postajanju u svakom novom treptaju vječno snenog oka.

U ovom plodnome ljetu mojih zbrojenih godina ta čudesna tvorevina je postala galerija sjećanja na osjećanje osjećaja, sjedinjena dva anđela u lakoću postojanja, sjedinjena u nebeskog orla, u čudesnu zvjezdanu pticu koja vjekuje u kristalnm dvorcu u kojem sada samo ljubav život sanja. Njen odraz u zrcalima duše, stahopoštovanjem i iskustvima prožeta ljepota, ljubav ta istina istinom ogrnuta, Danteovi snovi o svemirskom vretenu, drevna i jedina istina koja tu čudesnu tvorevinu već eonima hrani, njeguje i svakim novim svitanjem perivoj njegovog života našim životima dariva.

Podigni svoja nevidljiva jedra ti galijo puna skrivenog blaga i kreni u ljepotu leptirastog svijeta, zaplovi oceanom zvjezdanog traga, uplovi u luku čudesnog sjaja, u ljepotu jedinog, istinskog svjetlosnog zagrljaja.
Podigni sidro iz sretnih njedara, povedi me valovitim morem, mene lutalicu, mene vječnog života sanjara. Povedi me u tek naslućene daljine, među tužne i nesretne sudbine i budimo ti i ja danas vrtlog ovog putovanja, sjedinimo sve ljude u zagrljaj životne miline, da sretni nesretnima darujemo vječnu ljepotu naših  ostvarenih sanja.

Srcem srcu danas šapućem, slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj svoje dobrote i rastjeraj sve oblake tuge nad hridima ljudske strahote. Kapljicama strasti gasi žeđ ožednjelima, žednima u na izvoru nespoznate dobrote, pokaži put tragačima bisera što izgubljenu sreću traže i ne osjećaju snagu tvoje, na vratima duše, vječne straže. Svim toplim dahom osuši suze na njihovim obrazima, crne, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju i od svjetlosnih zrnaca tminu stvaraju.
Srce, ti čudesna galijo puna ljudske dobrote, usidri se u njedrima gladnih ljepote, u njedrima punim strahote, u njedrima bez ljubavi i toplote. Postani sunčana oaza u pustinji bez snova, mak u usahlom žitu trulih plodova, voda u toj tugom isušivanoj Sahari, žeteoc žetvi neizživljenih izazova, budi srce tužnom srcu u osjećaja pustari.

Iz srca srcem srcu anđeoski glas danas šapuće ovu baladu srca, pjevuši je za sva luda i treperava, za sva tužna i osamljena srca na svijetu, za sve strahovima dotaknute duše, za sva bolešću žigosana bića, a ja svjesna te anđeoske dobrote  zahvaljujem srcemsrcu za sve sretne trenutke u životu !
http://dinaja.blog.hr/