Sebe u sebi

"Meni bez mene"

Ure od smole cure besmisleno,

sumorni čovjek snatri bestjelesno,

sutonska strast se boji bezimeno,

a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

i sve je danas prazno, beskonačno,

a vjetar duva, duva bezutješno

na gole duše koje neprestano

ištu i grle beznadno, beskrajno

Tin Ujević

Ne osjećajući to besmisleno, bestjelesno, bezimeno, bespredmetno, beskonačno, bezutješno u sebi, mi lutamo svemirom, tražimo nebeski vrt u beskraju univerzuma, pišemo pjesme i šapućemo, oprosti volim te, a ljubav spava u nama i čeka da se probudimo u ovom našem, jednostavnom, ovozemaljskom životu i zavolimo sebe u sebi. Naučimo voljeti sebe u sebi, ljubiti sebe u suncu i kiši i snijegu, na golom kamenu i vjetru, u uvelom lišću i plesu ptica, u bujici rijeke bez povratka, na pješćanom žalu i vrevi asfalta, u zagušljivosti poštanskog ureda, u hladnoći lječničke ordinacije, ali i u toplini roditeljskog doma, u ljepoti ljubavnog gnjezda, na sajmu taština i trgu cvijeća jer tek sjedinjeni s jednostavnosti života mi možemo spoznati život i osjetiti ljubav. Izađimo svijesni sebe i svoje ćudi pod koplja dnevne svijetlosti, osjetimo u sebi anđeosko biće, probudimo u sebi ratnika sunca, uspavane želje, zaboravljene instinkte, osjetimo ritam svoga srca, sjedinimo ga sa ritmom prirode, sa njenim mirisima i njenim zvukovima, osjetimo početke početaka u tijelu, toj galiji koja puna neprocjenjenog blaga, često bez kormilara, jedri nedoglednim oceanom života.

http://dinaja.blog.hr/