Oda ljubavi u ovom svitanju....

Dok se gase oči neba i srcem osluškujem buđenje dana, grlim dušu zrakama unutarnjeg sunca i pokušavam ovo, ovim svitanjem, probuđeno osjećanje osjećaja pretvoriti u izričaj, opisati ga da postane razumljivo, da ostane sjećanje, da zaiskri kao uspomena, da bude vječna straža na vratima moga vremena.

Ljubavi

ti si tu,

ti si uvijek tu

u mirisu jutra,

u cvrkutu ptica,

u milovanju vjetra

ti me grliš mojim

unutarnjim suncem.

Osjećam taj nježni,

svijetlosni zagrljaj ljepote,
osjećam snagu tvoje dobrote,
osjećam širenje tvoje toplote.

Ti si zrak koji udišem,

uranjaš u srce,

postaješ moja krv,

ponornica mojih želja,

vrulja mojih žudnji,

ti cvijetaš na kršu tuga,

rasteš na padinama snova,

dozrijevaš na obroncima svijesti

i opijaš me kao nektar
kao božansko vino.

Napisano ne zrcali ono što osjećam, to su samo nabacane misli, sklepana pjesmica, izričaj kojim poželjeh ljubavi odjenuti odoru vječnih snoviđenja.

Jutros promatram čudesni zagrljaj Kairosa i Sofije. Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, on postade čudesno dvojstvo, izvor ljubavi i uzrok svim svjetskim vjenčanjima. LJUBAV postade trag vidljivog svjetla, obgrli univerzum i iznjedri ovaj svijet i nas u tom ljubičastom snu. Estetika ovog trenutka u kojem osjećam toplinu svjetlosnog zagrljaja kao snagu postojanja, ovaj treptaj oka postaje smisao i snaga sna koji budna sanjam, postaje ono neizgovorljivo, neopisljivo, ono tek dodirljivo treptajima srca, milovano muzikom duše, sjedinjeno sa mirisima cvijetne livade pune kristalnih cvjetova svjesne spoznaje. Ljubav tada postaje sjenka duše, lepršavi leptir koji oplođuje cvijetove svijesti i raznosi sjemnje znanja beskrajnim poljem istinskog života. Šapućem toj vjernoj pratilji svih mojih unutarnjih previranja, ti si uvijek tu, pratiš me u stopu, spavaš u osmjesima, budiš se u tugama, liječiš moje boli, bdiješ nad umorom. Ti si tu vječna straža mojim slabostima, vječna obrana mojim strahovima. Rođena iz svitanja, ovog djevičanskog poroda dana, ti si svijesnost, svjetlosni zagrljaj proizašao iz neevolucionog središta, ti si  kao vječnost ušla u moje gravitaciono tijelo puno trajanja u beskraju te čudesne ljepote. Tvoje oči su svijetlo u prašumi želja, tvoj glas je tišina jutrenja, žamor uzavrelog dana, simfonija sunočavanja.

Svjetlost nad svjetlima dotaknu moju tišinu i u podnožju beskraja buknu plamen, probudi uzbuđenja prvih pripadanja, onu tihu vatru zauvijek pohranjenu u uglovima sjećanja, oslikanu u galeriji uspomena, življenu na obroncima svjesti. Jutros zakoračih u svijet svjetla, u hram u kojem je ljubav najviša svećenica, u hram istinskog života i iz kaleža snova ispih nektar sazrio na padinama spoznaje.

http://dinaja.blog.hr/