taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 9. Mai 2010

Plavi Epigon



Epigon, epigone, potomak, nasljednik. u prenesenom smislu prezirna oznaka za slabe predstavnike neke znanstvene ili umjetničke škole, ljude koji posuđuju tuđe ideje, čovjeka koji je okarakteriziran kao slab i rđav imitator originala. Da, bilo ih je i uvijek će ih biti, onih koji pokušavaju iz originala, iz tuđih osjećanja osjećaja sklepati svoje djelo. Povijesna činjenica u kojoj se zrcale nesretne duše onih koji nemaju svoje ideje nego piju kreativnost sa tuđih izvora, a onda su vječno ljuti i nesretni zbog svoje nekreativnosti i optužuju izvor da je zamutio njihov lažni sjaj.  No, oni posjeduju čudesnu smjelost i bezobzirno vječno rovare po tuđim snovima i iz tog osjetljivog tkiva grade svoj ledeni zamak neistina, djela koja potpisuju svojim imenom i šalju u ovaj čudesan svijet, svijet u kojem se EPIGON, svjestan svog neznanja i svoje zle kobi skriva u oceanu ljudske dobrote i svoje djelo prodaje najmanjom mogućom cijenom, cijenom izraslom iz okvira tržišta i sajmišta ljudskih taština. Činjenica je da Epigoni pri tome na svome neznanju i zarađuju. Što li to oni zarađuju?



"Na placu Concorde, obelisk ukraden u Egiptu nakon nauspjelog pohoda, Napoleonovog poraza u Egiptu, uzet kao znak pobjede nakon poraza. Na koncu je taj Korzikanac, Francuz, otac "velike nacije", nazvao svog konja Marengo, po bitci u kojoj su poginule njegove najbolje trupe, cvijet nacije, mladi Francuzi, elitne jedinice najbolje vojske."
Osjećao sam se suvišnim. I bio sam suvišan.
"Gospodine Matra, prije par godina jedan moj prijatelj je preko vas prodao nekome jednu imitaciju Caravaggia"
"Nije to bila imitacija. To je bio Caravaggio"
"Original je u Rimu"
"I ovo je original."
"Pa to je nemoguće"
"Ništa nije nemoguće"
"Kako?"
"To je bio original. Prokletstvo epigona je da ne mogu naslikati original. Oni moraju petstoputa ponoviti istinu originala da bi na koncu ostali epigoni. "Narcis" koji sam držao u rukama bio je epigonov original"
" I vas to nije interesiralo"
"Ne, Caravaggio je za mene preskup"

Zdenko Jelčić, "U traganju za izgubljenim Narcisom"

Tužno i ružno je da među nama još uvijek žive EPIGONI koji  se trude, tisuću puta pokušavaju prekopirati tuđe osjećanje osjećaja, ritam i dinamiku originala, ali znalcima oni ostaju tek EPIGONI koji u svojim pokušajima zrcale svoje zanatstvo neuspjelih zanatlija.

http://dinaja.blog.hr/

3 Kommentare:

shadow-of-soul hat gesagt…

misliš li da Epigoni znaju da su - samo Epigoni? :)

Unknown hat gesagt…

ah draga sjenko epigoni ne znaju što i tko su epigoni,pa onda ne znaju da su epigoni...jer ne znaju niti da je oteto prokleto, ma oni, draga moja, ne znaju da ne znaju......:-)))

Anonym hat gesagt…

I am doing research for my college paper, thanks for your excellent points, now I am acting on a sudden impulse.

- Laura