Svilenkasto jutrenje.

Zaustavila sam se na stazama dolazećeg jutrenja i osjetila da nema nedohvatnih daljina, da nema neostvarenih snova ako koračam tragovima onog lutalice kojeg upoznah u svojim snoviđenjima. Na obzorju ovog svitanja shvatih da sam mjesecima tražila oprost od tuge i straha u neizgovorenim i neživljenim željama nekog nepoznatog osjećaja, nekog nestvarnog puta ka buđenju iz kaosa nutrine, izlazak iz nekog tuđeg labirinta. Bila sam zarobljena u svemiru bolesnom od bolesti kojoj nisam poznavala uzrok, zatvorena u kristalnom dvorcu tuđih misli, okovana osjećajima koji nisu bili moji, utopljena u oceanu neproživljenih stihova, tek nabacanih na svili duše koja se gubila u maglovitim dubinama svijesti. Lebdila sam prazninom punom tajnovitih paketića neke meni daleke energije, letjela sam kuglom u kojoj više nije bilo harmonije jer ju je gušila entropija nestvarnosti, zaustavljala sam se u vrtovima koji su mirisali umirućim pupoljcima zle sudbine, zapinjala sam u kolopletu trnovitih rima moje odumiruće duše. Na uzglavlju je spavao pjesnik snom ranjenog ratnika svjetlosti. Osluškivala sam disanje njegovog umornog srca i umirala umjesto njega na platformama tramvaja koji nisu nikamo vodili. Na bespućima neživljenja su se gasile zadnje iskrice nadanja u pobjedu nad nepoznatom nemani koja je rigala pepeo naših života. Vidjeh zgarište sreće u maglovitom sjećanju na ono naglo ljeto u kojem su zvijezde sjale samo za nas. Osjetih miris paljevine i gustoću potrošenog zraka u zagrljaju tmine tog nestvarnog trenutka. Tišina, užasna tišina je tutnjala srcem koje je molilo nebo da se dogodi čudo. I čudo se dogodilo. Iz pepela se uzdigla leptirica krila punih duginih boja i spustila se na čelo usnulog pjesnika. San je zamirisao proljećem, vrtom se prosuo tepih ljubičaste svile, tišinu je razbio anđeoski glas sreće koja se vraćala svjetlosnim zagrljajem u sretan trenutak zajedničkog buđenja.Osjetih moć sadašnjeg trenutka, osjetih da ničega, baš ničega nema iza njegovih granica. Leptirica je odletjela ostavljajući nam svileni trag na putu spasenja, put svile ka svim budućim jutrenjima. Osjećam snagu zajedništva na ovom malenom djeliću puta ka vratima vječnosti, osjećam lakoću koraka u trgovima sna koji odsanjah iza sjena stvarnosti, spoznajem da nema nedohvatnih daljina, da nema neostvarenih snova ako koračam tragovima onog sanjara kojeg susretah u svojim snoviđenjima.

http://dinaja.blog.hr/