taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 14. Mai 2010

Tao? ah da, to je umijeće umijeća življenja.



Umijeće je vrlina, umijeće je strast, umijeće je snaga sretnoga trenutka, umijeće je relativnost apsolutnog znanja, trenutak pun želja, žudnji i htijenja, tišina uzburkanog srca, tajac duše u zagrljaju svjetlosti vječne, te čudesne melodije što nježnošću svojom u žestini svijeta drobi čvrstinu kamena, u olujama blaži snagu stijena i u dubini bića postaje blaga osjećajna ponornica, u oceanu života postaje umijeće uranjanja u kaplju trenutka u kojem se zrcali cijeli svijet. Umijećem umijeća mi trajemo u nutrini, vjekujemo u toj kristalnoj vitrini, postojimo u sretnom trentku, u tom stvarnom djeliću vremena umijećem gasimo bjes i ljutnju koju neumijeće ispoljava, dozvoljavamo vulkanu da umijeće u nama kao lavu isijava. Umijeće je piti mudrost sa izvora drevnog, brati cvijeće sa grma još snenog, udisati mirise koji nas umijećem opijaju, sudjelovat u čudesnoj igri svjetlosti i sjene, plesti po tonovima svemirskih zraka koje nam samo ljepotu i lakoću postojanja darivaju. Umijeće je znati gledati, slušati, mirisati srcem, znati srcem srcu poklanjat slobodu, od srca srcem srcu biti sretno vođen, uranjati u u još nepoznate duhovne dubine, osjećati, da, uistinu osjećati i voljeti svih ljudi vrline. Umijeće umijeća postojanja u sretnom trenutku spoznaje je umijeće koje svatko nosi u sebi, umijećem svoje duše snene mi kreiramo život, postajemo kreatorom kristalno jasne kapljice u rijeci vremena,  ronioci, tražioci sedefastih školjki u beskrajnom moru ljubavi, tragači za biserima u kojima pronalazimo sebe satkane od pjeska i pjene, sebe u zagrljaju vječne svjetlosti kojom se zrcalimo u rijeci bez povratka, ogledamo na obroncima univerzuma, sjedinjujemo sa dalekim galaksijama. 
Tao? ah da, to je umijeće umijeća življenja u svjetlosnom zagrljaju svog unutarnjeg svemira.
Zar to nije jednostavno LJUBAV?
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/

Kommentare:

shadow-of-soul hat gesagt…

pa naravno da je to umjetnost života, umijeće živjeti život... zar to netko ne zna? :) ovo si prelijepo opisala, na tvoj način, carskim izričajem :) pusa slatka tebi i Zdenku :)

artemida hat gesagt…

tao? uvijek se pitam zašto neki trebaju tuđe misli i filozofiju koju ne znaju i ne mogu živjeti........zar nije ljepše uroniti u ocean ljubavi i osjetiti lakoću postojanja u dubini svog ososbnog svemira.....hvala ti draga sjenko na sudjelovanju u beskrajnoim trepatajima te čudesne energije.....:-)))