Tarantela života

Da je znao clown stari

Da na svijetu osim scene,

Postoje i druge stvari.

Ne bi nikad, ne bi nikad

doskakutao u arenu

Ne bi nikad tako tužan

Izigravao sjene sjenu.

Blješte svijetla pozornice, na rampi jedno srce igra,

treperavo, radosno se smiješi, iskri veselo kao čigra,

sa osmjehom u suznom oku ono grli, voli cijeli svijet.

Na sceni se život tiho budi, osjećaji redaju u dnevni slet

sunce duše iskri novi svjetlosni ples u toj gala predstavi,

kapljicama krvi srcu nektar šalje da ovu ljepotu proslavi.

Drugo srce izlazi iz tmine, sjedinjuju se dvije srodne duše

svjetlosnim zagrljajem koji od davnina voli i miri ljude

u nježnom dodiru ne postoje zlo i ljutnja koji ljubav ruše

nema mržnje, taštine i jala, osjećanja koji čovjeku sude.

Pozornica blješti iskricama duše, tamna zavjesa se diže

svako biće zvjezdama se kiti i uranja u sretne duše dres

scena za scenom, galerija želja se u srcima svijeta niže

sjedinjeni muzikom unutarnjeg neba svi plešu isti ples.

Svemirska duša sudjeluje u pobratimstvu svijeta

slaže sjaj kristala u dvorac u kojem ljubav spava,

budi iskre sreće, leptiriće spušta na latice cvijeta

uči svako srce da nikad ne poželi zgaziti mrava.

Osjećaji blješte, ta kristalna niska ustreptalog srca,

duša po njima, kao kočija koju vuku vranci, jezdi.

u ljepoti te predstave na pozornici životnog vrhunca

emocije putevima srca traže put ka željenoj zvijezdi.

U širini svijesti, iza svjetla pozornice srca, ponekada bivstvuju sužnji u lancima neznanja, neke sjenke tajne prate dušu do beskrajnih visina, a onda se tope kao santa leda pod zrakama unutarnjeg sunca i postaju kristali, zvončići mali koji svojom svirkom bude usnule sirene iz oceanskih dubina. Čudesna muzika satkana od svjetlosnih niti iza scene svjesti iskri ples blještećih kristala, srce i duša zaigraju tada tarantelu življenom životu,  postaju jednina, srcem željena, dušom sanjana, tijelom voljena blizina. Ljubav tada izranja iz  sanjanih oaza i pustinju duše u blistavo, mirišljavo cvijetno polje pretvara. Na pozornici svijesti blješti svjetlo unutarnjeg sunca, zvjezdice male svemirom tmine čipkasto tkanje iz dalekog Toleda tkaju, bude se zaleđene sjene i kristalima svojim dugu čudesnih boja unutarnjim nebom prosipaju.

Da je znao, da je znao,

Da je znao clown stari

Da su život i arene

dvije sasvim iste stvari.

Da je znao, da je znao

Da je znao clown stari

Da za komadićke sreće

Nitko, nitko baš ne mari.

Ne bi nikad, ne bi nikad

Poklanjao svu ljepotu

Drukčije bi tekle stvari

U tom tužnome životu.

 S osmijehom u suznom oku sjedi stari clown na rampi pozornice velikog svjetskog teatra i u velikoj gala predstavi našega života igra naše duše tužnu sjenku, s osmjehom u tužnom oku daruje osmjehe i šapuće baladu, priča nam priču o istinskom životu. Iza maske koju često stavimo na lica kriju se tužne sjenke naših duša, sjenke koje čekaju svitanje, čekaju rađanje sunca, čekaju ljubav da santu leda rastopi u kristalno jasnu rijeku sreće koja će pustinju osjećaja pretvoriti mirišljavo svijetno polje istinskog postojanja. Osluhnimo kristalne zvončiće iza scene svjesti, probudimo uspavane sirene u dubini naše oceana, rastopimo santu leda u kojoj često istina o nama samima, istina satkana od duginih boja koja na kristalne suze našeg unutarnjeg neba čeka. Tada će na horizontu svjesti zablještati čudesan most koji će svijest i podsvijest sjedinjiti u najljepši pejsaš sretnog trenutka buđenja u novom snu.

Ovaj tekst i ovu pjesmicu sam napisala davno, u izvornom obliku je možete vidjeti na doljnjem linku. Danas je preradih jer danas osjećam drugačije tu čudesnu scenu buđenja u novom snu. vrijeme izrastanja čini u nama promjene, naši osjećaji dobijaju nove odore, ali srž duše ostaje uvijek ista. Pjesmu o starom Clownu je isto tako davno napisao moj suprug Zdenko Jelčić. Sjedinjujući njegov doživljaj velike gala predstave sa scenom mojega trenutka pokušavam opisati taj čudesni ples sićušnih struna naše svijeti, pokušavam uistinu sjediniti kristale duše u dvorac istinskog postojanja u kojem vječno odzvanja melodija srca. Tarantela života, taj vječni ples osjećaja, je jednostavo ljubav čovjeka u čovjeku, ljubav ta čudesna energija koja stvara čovjeka u čovjeku koji jednostavno voli čovjeka u čovjeku.

http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007/07/o-ovjeku-i-miiima.html
http://dinaja.blog.hr/