Čuvarica svjetlosti

Ponekada se poželim vratit u mirne vale djetinjstva, na oltar snova da opet mogu bezbrižno snivat san o ljepoti i lakoći postojanja. Na valovima davnih snova, iz pjene ljubičastog beskraja, iz tkiva  vječnih snoviđenja izranja leptirasta kočija koju, dodirnuti ljepotom svitanja, nebeski vranci zvjezdanim stazama odnose ka vratima vremena. Tada osluškujem zvuk morskih orgulja i u sebi osjećam snagu božanske matematike. Uzburkavam misli treptajima leptirovih krila i osjećam moć sadašnjeg trenutka, vidim ples svjetlosti i tmine na obroncima sna i jave i zlatnim rezom do zadnje točke zlaćane spirale smanjena uranjam u tkivo izniklo iz nebeskog vretena, utapljam se u dubini zjenice božjeg oka. Nošena vjerovanjem u ljepotu istinskog postojanja, lebdim ka vratima vremena, zaustavljam se na oltaru života i pozdravljam izlazak sunca. Koračam tepihom svitanja i grlim sunce na njegovoj putanji do vječnosti. Noć i dan se sjedinjuju buđenjem u novom snu. Prva ovoproljetna lastavica savija gnijezdo u beskraju, krije se još uvijek u njedrima svemira, savija gnjezdo u beskraju nesigiruna u postojanost ljudske dobrote. Pitam se koliko vremena još mora prohujati planetom da čovjek uistinu probudi čovjeka u sebi, da osvijesti prabiće u dubini svoga svemira i da mu dozvoli da osjeća i osjećajući voli sebe i svijet u kojem živi. Izrasla iz ljubavi pjeska i pjene, ljubav je postala zipka čovjeku i lahorom svoje istinitosti već eonima dodiruje strune nebeske harfe. Bezvremenom se uistinu širi svjetlosna muzika, sonata od snova mog, tvog, našeg vremena. Ona je tu i kada je nema, ona probuđeno sunce u mom ljubičastom snu koji u zagrljaju sreće oduvjek snivam, ona ljepotica sretnoga trenutka grije promrzle obraze pogledom što gori vječnom vatrom postojanja. Dok koračam tišinom nebeske rijeke, tražim vrelo njenog vječnog snivanja budim usnula srca da odvojim dan i noć, da bude svitanje, da ljubičasti san potraje, da ljubavni zagrljaj ne prestane. Čujem je vjetrom u zvuku morskih orgulja, vidim je u plesu sa oblakom, prepoznajem je u tajni sljedećeg trenutka, u treptaju još snenog oka, na dlanu s kojeg se uzdignuh u ovu putanju ka vječnosti, u ljubavi cvijetova i pčela, vjetra i peluda, lepršanja leptira i treperenju ružinih latica, granama pinija i suzama neba, u vječnom nastajanju ljepote, u neuništivoj snazi koja se rađa proljećem, živi ljetom i vjetrovima uspavana nestaje u jesenjim maglama, da zimom dotaknuta prespava umiranje i ponovo svane proljećem uvijek lijepa, majkanad majkama, energija buđenja i snivanja, rađanja i umiranja, vječnim svijetlom obasjana, nježnom toplinom ogrijana, nebeskim vretenom zaigrana. Njena predivna odora od kristala satkana, od svilenih niti ispletena postaje vječno okrilje uzdrahtaloj duši, a ona snažna i lepršava ostaje zauvijek budna stražarica na našem uzglavlju, vječna braniteljica naših snova, vjerna čuvarica svjetlosti u nama.

http://dinaja.blog.hr/