Osjećam se kao dijete kaosa, mješam poeziju iz vremena oluje ruža sa novim saznanjima i spoznajem da je raspad mojih atoma uvijet moga razvoja, da je to svjetlosni put moje vječne težnje ka istini. Nema ničega do mijene i stalnih tragova kaosa iz kojeg nastojim pobjeći. Jedino što mi preostaje je slijediti pravac kojim sam krenula i ulaziti sve dublje u tajnovitost zakona univerzuma, čarobni zagrlja univezuma svjetlosti. Moje unutarnje svijetlo osvjetljava moje prostor- vrijeme i postaje samo za mene vidljivi spektar boja. Lomi se na kristalima mojih ćelija, smiješi mi se mojim unutarnjim suncem i postaje misao, postaje istina koju snivam već godinama i pronalazim ponovo u sklepanim stihovima nekih nepoznatih pjesnika.
IDEMO DALJE, pjesma satkana od osjećaja mržnje i negativnih emocija, osjećanja osjećaja nesretne duše koji mute igru svjetlosti sjene u mojoj svijesti. Vidjeh čak i u odabiru slike da pjesnik ne sudjeluje u spiralnoj dinamici nebeskog vretena, zgrčen strahovima svoje duše promatra svijet izvan središta zbivanja, nije u stanju zaplesati u svjetlosnom zagrljaju te čudesne dimenzije.
Virtualni dijalog virtualnih duša? Tek kada zašutiš sudjeluješ u dijalogu, drevna misao mi prolazi glavom. Promatram sliku iznad pjesme i grozim se, bježim od te neljudske spoznaje, putujem vremenom i zaustavljam se u sretnom trenutku drevnih snoviđenja i vraćam se u trenutak istiskog postojanja u svjetlosnom zagrljaju sretnoga trenutka u zagrljaju majke nad majkama, u onom treptaju oka kada sretna osjećanjem osjećaja napisah crticu o plesu duše i njene sjenke.
Budim se u zemlji igre svjetlosti i sjena, u snu u kojem susretoh Sofijin svjetlosti trag, zvijezdu vodilju, svilenu nit u kojem svilenkasti leptir ostavlja svoja snivanja, u beskraju bezvremena , nikad izgubljena. Tek lahor ljubavnoga sjaja me dodiruje blag, misao, osjećaj, čovjek u čovjeku se do svjetlosti izdiže, luta kamenjarom drevnih pradjedova, miluje stijene pogledom svojim i tako dušu čovjekovu ka sunčevoj sjaju podiže. Grle ga duše snene sjene, postojani pratioci njegove svijesti. Čega li se u nepostojeće istine tami, boje te tajnovite sjene? One osjećaju, shvaćaju, razumiju da se tek u igri svjetlosti i tmine krije stine čar. Sjenke zagljene sjajem maglićastog sjaja, na obzorju bez početka i kraja ples sjenki sjenke naših duša mami, skida koprenu sa očiju svijesti i šapuće duši umilnim glasom skini sa nepostojanja zadnji svilenkasti veo i postaju svake ljudske svijesti dar. Trepere sjenke beskrajem snoviđenja, nalik su sjenki staršljive mušice, slične pčelinjemu roju u svjetlosnoj spoznaji, slične noćnim leptiricama, ikarusu slične, ali ipak strašljive da letom ka suncu ne sprže svoja svilenkasta krila. Svjetlost vječna, svjetlost dobra, svjetlost iznikla iz eona leta za ljudskom dušom tragom, grli ta malena bića, sjedinjuje sjenke u ples duše vječnih istina, i šapuće muzikom svjetlosnih zraka, u plesu svjetlosti i sjene krije se duša vaših spas. Osluškujem treperenje struna, nebeska harfa iskri čudesnu melodiju snova u dolazećim eonima se krije istine glas. Tako to bijaše u zemlji sjena, gdje susretoh sofijin svjetlosti trag i danas u ovom sretnom trenutku u treptaju vremenskih struna ja u sebi osjećam svjetlosni zagrljaj, zagrljaj zauvjek srcu i duši drag.
Osjećam ples duše i njene sjene, osjećam ples svjetlosti i tmine i mislim ljubav i u svijetu kristalnih zrcala vidim sebe i svijet u nijansama još nedefiniranih boja. Treperava i sretna ulazim u univerzum boja koji me pozdravlja mirisima drevnih snoviđenja.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen