Fontana snova

Ovo je pjesmica iz požutjele bilježnice u kojoj sam skrivala snove. Pjesmica iz davnoga niza, iz vremena poezije ruža, iz neživljenih trenutaka traženja sreće, iz škatulje u koju sam slagala kapljice melema, izlječujući nektar za izričaj u obliku skelpanog stiha. Neki od vas će možda reći da vas ovaj stih prisjeća na "Modru lastu", ali dobro je prisjetiti se vremena izrastanja i ponekad pročitati ono što nam je duša davno pretvarala i izričaj srca, što smo nespretno slijedeći rimu drevnih poeta pretvarali u lošu kopiju njihove rime. William Blake je jedan od drevnih poeta koji je rimom svojih snoviđenja obilježio jedno cijelo stoljeće, čovjek koji je svoja snoviđenja ponekada pretvarao u tmurnu i tužnu poeziju koja je u meni izazivala strah od života na čijim portama sam tek stajala. Mislim da nije potrebno prenositi njegovu poeziju u ovaj tekst jer njegova poezija je toliko prepoznatljiva da je svaki pokušaj imitiranja tog čudaka, čarobnjaka i stvoritelja istinskog ritma u pjesmi prepoznatljiva. Zato priznajem da sam učila od njega i da sam u svojoj mladalačkoj lepršavosti pokušavala u izričaj pjesmom unijeti toplotu, dobrotu i ljepotu ljudske duše koja se tek budila u meni. Prisjećam se Heraklita, Demokrita, u umu mi blješte misli drevnih otaca ovoga znanja koje danas nosimo u sebi, čitala sam Volteira i Rousoua, utapljala se u Blake- ovim poljima u kojima su gavrani svoja gnjezda ostavljali, dodirivala me je poezija Edagr Poe, njegov Gavran i njegova Anabel Lee, uranjala sam u poeziju "Cvjetova zla", plivala pjesmama poetike uma istinskih poeta  i spoznala da su snovi, to čudesno tkivo ljudske snene duše, tkivo čovjeka u čovjeku osobna istina koja se zrcali u svakom napisanom testu.

Dok majčica zemlja mirno spava

naše misli i sanje postaju čuda

fontana snova kao iskra prava

kapljicama blješti kao dvorska luda.

Snovima vješto i sretno barata

strunicama svojim iskri sretno stanje

naše duše hrabro u zagrljaj hvata

cijeli svijet postaje snoviđenja zdanje.

U kapljicama njenim mjesec vesel pleše

poigrava svjetlost spletena od srebra

kao kremen u snove čistu ljubav kreše

životne tegobe pretvara u dobra.

Šapat zvijezda, uzdah noćnog neba

osluškujem tišinu dolazeće sreće

izvor snova iskri onim što mi treba

jer njega duša u snove pokreće.

Fontana snova se u beskraj diže

vizija ta čudna usred iz noćnoga muka

zamišljana sreća dušu snenu stiže

i ne dozvoljava srcu da se tugom bruka.

Misli i osjećaji postaju tad sanje

srce vrije srećom, tuge nestaju

u fontani snova iskri naše znanje

i snoviđenja nikada ne prestaju.

Dobro je da snoviđenja nikada ne prestaju, dobro je da čovjek u čovjeku još uvije sudjeluje u vječnoj vrtnji nebeskog vretena. Pišući o fenomenologiji sna prisjetih se mojih drevnih snova i danas uronih u taj davni izričaj moje tada neobrazovane duše, duše gladne znanja, duše koja je krenula tajnovitim putevima kristalnoga labirinta i na tom putu susretala čarobne treptaje velikih duša koje izgradiše ovaj kristalni dvorac u kojem mi, nasljednici velikoga maga, danas još uvijek tražimo puteve ka istini, puteve ka izvoru svijesti, ka izvoru sa kojega još uvijek ističu niti, strune, valovi energije od koje smo satkani i čijoj spiralnoj dinamici tkamo niti svoje svijesti.

http://fenomenologija-sna.blogspot.com/2007/12/fenomenologija-sna.html