taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 12. Mai 2010

Artemida u meni ili naslijeđe Giordana Bruna



To je On, čovjek kojeg pamtim i povezujem s krajem renesanse, on čovjek u čovjeku, on je bio i on će biti misao o beskraju i snazi nebeskog kraljevstva. Giordano Bruno je, kao ni jedan drugi filozof tog vremena, povezao svo dotadašnje znanje i uzdigao čovjeka na pijedestal potpune spoznaje i uveo ga misaono u kraljevstvo nebesko u kojem je dotada bio samo Bog.
"Bog je aktus purus, onaj primum mobile iz kojeg je sve ostalo nastalo." govorio je mladom Giordanu otac, dok ga je pratio u Napulj na studij teologije.
"To nije dovoljno jasno objašnjenje za ono što ja želim naučiti." odgovori mirno mladić.
"Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, Bog je svemoćan i tu nema drugih objašnjenja." očev glas je zvučao nesigurno.
"Čovjek nije nesretni Prometej, nego kameleonsko biće koje svojim postojanjem stvara trenutak, svojom odlukom sudjeluje u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme." odgovori zagonetno mladi Giordano.
"Kako to misliš?" zapita ga zabrinuto otac.
"Otkrio sam u sebi tu snagu i pokušavam braniti prava ljudskog uma."odgovori mladić gledajući u daljini oblak koji se nadvio nad Vezuvom.
"Danas će sigurno padati kiša." reče otac prekidajući razgovor koji više nije mogao slijediti.
"Možda se tamo u onom oblaku krije istina našeg postojanja, snaga iz koje crpimo svoje misli, svoju ljubav i svoj život, izvor sa kojega ispijamo energiju umijeća mi i svemir." reče mladić.
"Misliš da se tamo sakrio Bog." otac pokuša još jednom navesti sina na pravi put.
"Ne, tamo je zgusnuta duša univerzuma koja me hrani snovima o mom istinskom postojanju." smješeći se odgovori Giordano.
Otac je ušutio osjećajući sinovljevu snagu i svoj strah zbog nje.



Ja danas pokušavam, slijedeći poetične istine novorođenih sanjara, prodrijeti još dublje u Giordanove misli, sjediniti u sebi sve dosada otkrivene istine i nadam se da ću tako konačno pronaći njegovog čovjeka u drugima i u sebi. Poeta, pisac, filozof Giordano Bruno nije mudrovao o čovjeku, on je mudrovao za čovjeka pa je tako njegova filozofija za mene postala poezija umnoga i iluzije, poezija duše, poezija koja je zasvijetlila kao ideja, zaiskrila kao zvijezda na mom unutarnjem nebu, energija proizašla iz prepričavanja već mnogo puta rečenog.
"Nijedan poznati mit nije ispričan do kraja, uvijek ostaju mogućnosti iz kojih mogu donositi svoje zaključke, mogućnosti koje tek mojom svjesnom spoznajom dobijaju oblike konačnosti." misli Giordano i među bezbrojnim božanstvima on izabire Boginju lova i slijedi njen trag, postaje lovac na znanje i želi postati plijenom njene moći, želju biti ulovljen u mrežu znanja.
"Istrgnuti korijeni što ponovno rastu, to su drevne stvari koje se opet pojavljuju, to su skrivene istine koje se otkrivaju, to je nova svjetlost koja će se, usprkos dugoj noći, pojaviti na obzorju." tako Giordano najavljuje buđenje nove svjetske svijesti.

Suprostavljajući se apsolutnosti srednjag vijeka koja čovjeku nije davala mogućnost samostalnog zaključivanja, Giordano Bruno svojim mislima prede Ariadninu nit kao put kroz kristalni labirint svijesti ka svjesnoj spoznaji. Slijedeći njegove misli osjećam da snage univerzuma doista drijemuckaju u meni. Ako ih uspijem probuditi one će se širiti i razvijati u meni nepredvidive sposobnosti, omogućavati mi da izađem iz praznine duše, da izrastam iz sebe same u čudesnosti  prikrivenih sposobnosti, da iz trenutka u trenutak učim i nadograđujem naučeno, da svilenim nitima spoznaje gradim kristalni dvorac istinskog postojanja.
Za sada sam sama sebi još uvijek stranac. Još uvijek nisam uspjela u sebi probuditi svoje prabiće i tako živim u dvojnosti duše, na granici između zbilje i sna. Tek buđenjem usnulih mogućnosti u sebi, buđenjem kreativnih potencijala, buđenjem snage stvaralaštva, koju nasljedismo od stvoritelja, mi uistinu postajemo njegova slika i prilika i uspjevamo ući u stvarni život i jedino tako uistinu živjeti ljubav prema sebi i čovjeku u svakom čovjeku.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Keine Kommentare: