C.G.Jung
Lutala sam kozmičkim daljinama, ljubovala sa mjesecom, prijateljevala sa zvijezdama, a onda se odlučih na putovanje mojim malim univerzumom, odlučih se slijediti znanost u kojoj se iskri izvor sa kojega krenusmo u beskraj i vječnost lakoće postojanja. Pisala sam pjesmuljke izrasle iz neznanja, pisala sam bajke odjenute samo vjerovanjem u istinitost onoga što nam neobrazovanost nudi, a onda mi se otvoriše porte istinskog postojanja.
Budeći se, ja dušom nastavljam živjeti taj trenutak, ali svijest me vodi u dubine oceana i svjetske granice se gube, pa onaj, do sada tako skučeni horizont, moj mali svijet zatvoren u opnu neznanja, dobija za mene drugo značenje, a slika mlade žene očiju boje svitanja postaje misao koja me spaja sa sanjarevim snom, sa snom čovjeka koji nam je svojim beskrajnim znanjem u nasljedstvo ostavio ljubav, tu čudesnu energiju izraslu sa izvora znanja. Ljubav satkanu od misli kojima nas je pozivao da budni sanjamo lakoću postojanja i da svojim djelima dokažemo sa smo naučili, odživjeli i spoznali istinu iz koje smo krenuli na ovo tisućljetno putovanje koje nazivamo ljudski život.
William Blake, prorok, vidivnjak, čudesan pjesnik, čovjek koji je u djetinjstvu vidio kako Bog ulazi u njegovu sobu, koji je vidio kako na drvo u njegovom vrtu slijeću Anđeli je u jednoj svojoj pjesmi uzdigao ljubav iznad slijepog vjerovanja.
LJUBAVNI VRT
U Ljubavni ja uđoh Vrt,
Vidjeh što nikad ne vidjeh prije:
Crkvicu usred vrta, gdje uvijek
Igrat se drago bilo mi je.
Zatvorena joj bijahu vrata,
"Ne smiješ", tu se pročitat dalo;
U Ljubavni se Vrt ja vratih,
Gdje tako mnogo cvijeća je cvalo;
I vidjeh da je u njemu groblje
I grobne ploče svud; svećenici
U ruhu crnom hodahu trnom
Sputavajuć' mi čežnje i težnje.
Nezaboravni pjesnik A. B. Šimić u svom stihu napisao da su pjesnici čuđenje u svijetu, spoznah u mom lutanju znanstvenim istinama da bez čovjeka u sebi ni pjesnici ne bi bili čuđenje u svijetu, bez čovjeka u sebi ni William blake ne bi osjetio da je ljubav najsnažnija energija koja život čini životom. Napisah pjesmu, odu čovjeku, tom najvrijednijem djeliću kozmičkih daljina i nakon tugog lutanja nikad dokazanim postojanjima u nebeskim visinama, pročitah Jungovu misao i priznah samoj sebi, Čovjek, da, jednostavno čovjek sa svojim obrazovanjem, svojim sudjelovanjem u mudrosti i lakoći postojanja, taj čovjek je jedino čuđenje u svijetu.
U tom treptaju oka se odlučih, šapnuh sama sebi, postani, budi i ostani čovjek, čovjek koji priznaje kada pogreši, čovjek koji osjeća toplotu, dobrotu i ljepotu života, čovjek koji voli sebe u sebi jer tek tako može ljubiti cijeli svijet, čovjek koji iz ogronmog mora pročitanog, naučenog i zapamćenog slaže galeriju misaonih slika u galeriji svoga sjećanja i iz tih slika slaže kolaž svoga trajanja u sretnom trenutku postojanja. Danas zbrajam godine učenja i zahvaljujem svim izvorima od kojih sam učila. Prolazim još jednom kroz Jonsku i Eleatsku školu, prisjećam se Platonovih, Pitagorinih misli, dodiruju me Danteovi, Petrarkini stihovi, lutam beskrajnim svijetom svjetske literature, lebdim poezijom velikana, i šapućem svim prohujalim epohama, hvala, jedno veliko hvala.
U pročitanom, naučenom zapamćenom je hrana koja osnažuje dušu i dariva joj smiraj u trenutku spoznaje. Uranjam u čudesan svijet kristala i spoznajem zagrljaj materije i energije, promtram leptirov let u vrtu ispred prozora i osjećam njihove nježne treptaje u dubini svijesti, osjećam oluju u srcu, urgane u duši, osjećam drevni put svile u sebi. Plivam nedoglednim oceanom spoznaje i osjećam da sam tek kapljica tog bespuća, malena kapljica u kojoj se zrcale misli, znanje i osjećaji velikih umova koji su za nas tkali svileno tkivo znanja, vjerovanja i ljubavi.
Ne, nije me dotaknula ruka jedne od Muza, nije mi Anđeo šaputao stihove, nije me dobra vila obdarila izričajem proze. Bez svjesnog sudjelovanja u ogromnom kotaču znanosti, filozofije i literature nikada ne bih znala ovo što danas znam i ne bih bila svijesna da još uvijek premalo znam da bih mogla tvrditi da sve što napišem izlazi iz moje glave. Tak neznalice tvrde da je izvor u njihovim glavama, tek neznalice nisu sposobni priznati da nešto ne znaju, jer u svom neznanju nisu sigurni što ne moraju znati i što bi još trebali naučiti.
Ah, to naučeno neznanje, sveta ignorancija!
Ogrona svjetska biblioteka je izvor, nepresušni izvor spoznaje koja se onda zrcali u našim glavama, čudesan grad sanjajućih knjiga je perivoj u kojem ubiremo sjemenje koje se onda letom leptirića u našim glavama oplođuje i cvijeta čudesnim cvijećem spoznaje.
Anđeo čuvar mi je u djetinjstvu šapnuo, uđi u grad sanjajućih knjiga tamo će ti ČOVJEK u čovjeku šaputati balade, poeziju, eseje, romane, šapuatat će ti istine o tvom porijeklu, čovjek će te uvesti u ogromnu zgradu znanja, vjerovanja i ljubavi.
Čovjek
to čuđenje u svijetu, u njemu iskra sveta leži,
duša njegova, čudotvorca sjajem, blješti u noći
vječnim snom zagrljena ka izvoru snova teži
osvijetljava pute da sretan bujicom života kroči.
Čovjek
ta krijesnica mala u polju nebeskoga sjaja,
rođen da fokus fokusnoga sjaja srcem sije,
da u mu duša u beskraju svemira nema kraja
da ljepotom njenom svoje i tuđa srce grije .
Čovjek
prestrašen od sjaja lažnih dragulja
nekad ne osjeća unutarnju snagu
tuga mu se strašna u misao došulja
ali Kairos ga poziva na života vagu.
Čovjek
nekad nezna da na dlanu svoju sreću nosi
dok mu Kairos pramen svoje kose nudi
beskraj i ljepotu snova u božanskoj kosi,
trenutak istine koji mu u duši ljubav budi.
Čovjek, to čudesno, golo rođeno biće, čovjek u čovjeku je uistinu čuđenje u svijetu, čovjek je izvor iz koje ga još uvijek izvire sve što čovjek u čovjeku spoznaje, sve što je naučio osjećati i živjeti, sve što će još u svojem životu naučiti.
Krhko je naše znanje!
Krhko je naše znanje!
http://requiem-ljubavi.blogspot.com/
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen