puno je besmislenih prijeloma
redaka. svi nose golotinju s potpisom.
požutjeli mozgovi žude toaletne listiće
ali higijena je nemoguća.
u toj situaciji mogu još samo
oprati ruke i neprimjetno odškrinuti bijeli svijet.
neka uđu glamur, psihoza i povijest
dolazi djevojka. vidim te,
razderano nebo.
na svijetu više nema cijelih traperica.
viri bedro, viri koljeno, električna bijela molitva.
bijele crtice cjeline oblikuju boga u prahu.
sjaj kože brži je od svjetlosti.
hoćemo li podivljati od spoznaje?
Semiotika cirkusa ne bi smjela previdjeti ovo: klaun uvijek ističe svoja prava lica; maska znači otkrivanje, a ne skrivanje/skrivenost ili zamjenu, znači umnoženu otkrivenost. Izložena klaunova gestualnost zapravo je rekapitulacija hybrisa, ona je sažetak tijela napetog u prkosu (ohola pobuna) spram onog što već jest. Tako tijelo-sažetak javno proizvodi trans; tako je klaun znak za javni trans, i obratno. Javni trans nije stanje puke želje za nekim prijeko, on je ostvarena želja, transcendencija. I još: stanje transa nije shizofrenično, iako je neuhvatljivo, to je stanje kalunovskog remek-djela: lutajućeg integriteta. A sve podsjeća na snježnu pahulju u zračnom prostoru, čija je struktura prepoznatljivo organizirana ali neponovljiva, monotipijska. Klaunovi i pahulje. Oholi integriteti u lutanju i preobrtanju. Igra pobune. Zaigrani monotipi. Trans.
Nietzsche, Lacan i ja ozbiljni smo ljudi. Preporučujemo: prije čitanja popiti čaj od kamilice.
Ogledalo - To je klasični mimezis, ne platonovskog već aristotelovskog tipa “stvaralačkog oponašanja”, koji je modernizam na prvi pogled uspio razbiti na dijelove koji se ipak još uvijek drže na podlozi svijeta. (Upravo zbog toga i zbog problematične prirode mimezisa, i danas je neodložan posao njegova obuhvatna promišljanja.) Djelo raste iz sama sebe, perspektive napuklina njegove su granice gdje sudjeluje u zbilji. Postmodernizam svojim postupcima na određen način spaja i čisti “nečista” ogledala, istovremeno renovira prethodno “staro”: novo-staro urađuje s minimalnim odstupanjima ne narušavajući sjaj izvedbe. On, čistač, daje svojim zrcalima katkada začudnu brušenost. Tako je u našem stoljeću izvorna želja mimeze postala mimezis mimezisa, teški rad simulakruma, gdje djela odslikavaju djela interteksutalnom mehanikom; polja referencije odnose se na već proizvedene znakove u nekom prethodnom djelu, a priroda je zapuštena u korist znakova koji više ne predstavljaju stvarnost već su prisutnim artefaktom, književnim djelom, ona sama. Takvom “internističkom” praksom postmodernistički djelatnik, umjetnik koji je odbacio zahtjev originalnosti, ispostavlja - iako privremeno zanimljive i provokativne - ipak vrlo diskutabilne rezultate. Na svu sreću, jer inače bi sva ogledala postmodernizma bila monotona, monokroma i depresivna, barem u književnosti, pojavljuju se umjetničkom praksom stečena i potvrđena vedrija iskustva koja svojim prisustvom destabiliziraju Hegelovu apokaliptičku prognozu o kraju umjetnosti. O tim rijetkim iskustvima izvijestit ću pravovremeno i s osobitim zadovoljstvom.
AURA 1 - Sve je povezano, a postojanje procesa komplementarnosti znači da mogu uvažiti i princip simultanosti, iako je to malo teže ali moguće čak i u komornim okvirima trodimenzionalnog kućnog svemira. Dakle, sve je moguće. Ili: moguće je sve. Ili kako kaže parafraza jedne čudne pjesme: Pa krenimo onda, ti i ja, i pronađimo točke-slutnje zemlje zvane postmodernizam. Istražimo te svijetle orijentire napokon naslućenog dostojanstva, kraljevine prividno pojedinačnog: carstva slobodnolebdećih čestica.
AURA 2 - Procesi mimeze možda izvode smrt na brisani prostor simboličke razmjene. Nedostatak tih procesa ustoličuje nju kao neprekoračivu prisutnost. To je možda presudna opasnost, ne za nju već za kvalitetu života koji se umnaža iz sama sebe. Znači: smrću umjetnosti postajemo bliski kolektivnom samoubojstvu. U smrtnom hropcu, kao kapetan broda, filozofija može samo konstatirati kraj definitivno dezorijentiranog sisavca i s njime - tužnoga lica osujećenog klauna - umrijeti!
Mutanti i hibridi
Ekstaza subjekta u punom je zamahu klaunovske geste: mutanti i hibridi množe se ogledajući se u svijetu svijeta umjetnosti, u svijetu teksta. Množenje napuklih ogledala rađa polifone bastarde izoštrenih internih percepcija koji su samofascinirani sobom. Dive se vlastitim križajućim spojevima otpadaka i palača, visokog i niskog, elitnog i marginalnog, sakralnog i svjetovnog, popularnog i rijetkog. Postmodernistički subjekt, ekstatičan i vidno zapjenušan, likuje u stanju postmoderne u kojem je umjetnost - barem jednim svojim dijelom -postala stvarnost (kao brzi primjer Andy Warhol) izgubivši sebe, što je u skladu s nekim slutnjama Hegela, Baudrillarda i još ponekog tankoćutnog teoretičara. Taj iskaz imanentan je također stavu iz Aure 1 da je sve moguće (pa čak i krhki, ja ga zovem siromašnim, ali dosjetkoviti konceptualizam), a to on i svjedoči kao posljednja “hereza” koja može narušiti shvaćanje umjetnosti kao kreativnog rada. Hereza stapanja umjetnosti i zbilje doista je zavodljiva. Postmodernizam je iskristalizirao dva plana na kojima se to spajanje želi provesti, ili se već provodi. Ekstatičan subjekt pokazuje pomalo shizofreno kolebanje, na jednoj strani brzog plana (konceptualizirani iskazi à la pop artizmi Andy Warhol, Bad Painting, graffiti, konkretistička poezija, književnost online: hipertekst, mail-art, novo siromaštvo u ''stvarnosnoj'' poeziji bez metafore itd.), i na drugoj strani usporenog plana (sve ono što je retro kao i rad na tome - društvo, obrazovanje…- da u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti svaki čovjek može izraziti sve svoje potencijalne kreativne mogućnosti). U svakom slučaju figura stapanja vrlo je mučan i nimalo bezazlen proces. Zbog postojeće situacije, planetarno gledano, tek mali dio populacije uočava svu složenost figure stapanja u kojoj smo dobili svojevrsno perspektivno mjesto, mali otočić koji obećava, tekstualno zasad.
Milko Valent
http://www.knjigomat.com/detail.asp?iNews=239&iType=2
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen