taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 7. Mai 2010

U zagrljaju svevremena



U dubinama srca,  u bespuću snoviđenja, u zagrljaju svevremena, a onda poslije trenutka usnulosti u trenutku buđenja dotaknuh nježni drhtaj svjetla u zjenici svemira i osjetih kao ljubav razbija orahovu ljusku u kojoj je dugo, predugo bio zatomljen cijeli svijet. Začuh krik poludjelog Hamleta i zaustavih tragediju umiranja ne postavljajući ni sebi, ni tebi, ni svijetu ono drevno pitanje. Biti, da biti i postojati u kapljici rose, u zrncu pjeska, u suzi na licu vremena, u tišini zatomljenog krika bolne istine koja se skrila u jednoj jedinoj riječi, u riječi satkanoj od osude, presude i kazne, riječi koja ledi i zadnju kapljicu krvi u rijeci vjerovanja. Biti poslije svega što je značilo ne biti, biti u treptaju leptirovih krila i ispijati sok dudovog lista da svila naše stvarnosti nikada ne prestane izrastati iz zagrljaja nježnih struna naših snova. Ti, neraskidiva kadeno mog sidrenja u oceanu života, ti nesalomljivi stupu u arkadama vječnosti, ti, hridi na kojoj izgradih hram u kojem samo ljubav vjekuje. Znaš li koliko je trajalo ovo polagano umiranje na obroncima noći koja se širila beskrajem želja i ubijala zvukove svitanja, gušila svježinu praskozorja na laticama ruža koje se više nisu otvarale. Ponavljala sam tvoje ime i čekala eho koji će mi najaviti povratak sjećanja u opustjelu galeriju uspomena. Na obzoru se iznenada pojavila sjenka odjevena u sedam velova, Salome koja je skidala koprenu sa lica nemira i za uzvrat tražila zaloge za obećanu sreću. Osjetih miris prevare, osjetih uznemirenost u duši i zaustavih taj smrtonosni ples sudbine, zaustavih zloduha na njegovom pohodu u dubinu tvoje duše. Progledah kroz velove srca i uma i krenuh stazom koja me je vodila u nepozante daljine, na vrh planine na kojoj su ljudi izdali ljubav i dočekali njeno uzašašće. Zaustavih se pod raspleom ljubavi i osjetih njenu snagu. Svitalo je na Maslinovoj gori kada je otvorena rana na tvom srcu zarastala novom istinom. Biti, da biti i postojati u ovom sretnom trenutku buđenja na vratima novog vremena.

http://dinaja.blog.hr/

Keine Kommentare: