Leptir, duša na dlanu čovjeka

Na dlanu osjetih lepršavost slobode i lakoću postojanja u dubini moga unutarnjeg svemira, osjetih ljepotu i smirenost mog unutarnjeg neba, koje mi u sretnom trenutku spoznaje šapuće tajnu bezvremenosti. Bjela golubica mi je sletila na dlan osjećajući dušu ptice u meni, dušu slobodnog nebeskog orla koji već tisućljećima počiva u čovjeku. U sretnom trenutku pretvaranja vječnosti u trenutak zaboravih materiju i energiju, zaboravih da sam nešto i postadoh netko i vratih se u cijelinu iz koje postadoh djelić svemira.  Osjetih beskraj u konačnosti tijela i osjetih prolaznost u bezvremnosti trenutka u kojem spoznajem. Gledam tragove mojih koraka u bespuću nebeskog vremena, osjetih zagrljaj savršenog trajanja u sretnom trenutku bez strahova, bez boli, bez tugovanja zbog Ikarusa koji je odletio previsoko i dozvolio suncu da mu rastopiti svilenkasta krila. Osjećam sunce u dubini mog svemira i znam da let leptira nikada nije previsok jer to sunce pleše sa vječnim trajanjem uzdrhtale duše u zagrljaju mjeseca i stvara alkemijski trenutak buđenja u praskozorju spoznaje. Ne mogu zaboraviti i prepusti svoj oganj ljubičastom svitanju i oblacima, ne, ne mogu zaboraviti jutrenja u zagrljaju rađanja istina na obroncima dana koji me uvijek izvodi iz Dedalusovog labirinta i ubija Minotaurusa u središtu moje duše. Na ulazu u Had nepostojanja pripitomljavam Kerbera, spriječavam Orfeja da se okrene i spašavam Euridiku od zagrljaja smrti, uvodim moju uzdrhatalu dušu u vječno proljeće i dozvoljavam joj da slobodna živi na dlanu čovjeka.
http://dinaja.blog.hr/