Tražim čovjeka

Vratih se u pustinju osjećanja iz koje se uzdigao čovjek, lutah visinama i dubinama tmine, tminama oko mene i iza mene i osjetih da koliko god tvrđave duše neosvojive bile, koliko je god santa leda oko srca hladnija, ja uvijek na vrhu planine, u svjetlosnom zagrljaju anđeoskog bića, vidim svijetlo na kraju mraka i snagu njegove duše koraka. Silazim niz svjetlosne planine strmine, uranjam u života korijenje, osjećam planisko podnožje i izranjam u dolini ljubavnih cvijetova, na livadi snova koja se u maglovtom oblaku mitova i legendi skrivala i zvala me šapatom drevnog Diogenesa u svoje tajnovito naručje.  Gledam toplinu ognja u kaminu djetinjstva, a negdje u nedohvatnoj budućnosti dolazeća, milenijijima najavljivana hladnoća smrću i nestajanjem života zarobljava prohujala proljeća, zaboravlja trag ljubičaste svjetlosti u naručju novo zapaljenih Diogenesovih svijeća. Vidim svijeću drevnog filozofa i znam da nisam spasitelj, ali ni rušitelj nisam, tek sam vječni sanjar koji na početku novoga vijeka sa svijećom u ruci traži u čovjeku čovjeka. A kada se zadnja čestica mraka izgubi u naručju  novog svitanja, kada zadnji kristal iz zidova ledenoga dvorca rijekom života poteče stajat ću kao svjetlonoša na hridi pred hramom u kojem samo ljubav živi i šaputati glasom vjetra, šaputat ću buđenju novoga vijeka, sretna sam, uistinu sretna jer u odori tmine pronađoh  svilenkasto tkanje istinskog čovjeka. 

http://dinaja.blog.hr/