Čišćenje srca.....

Na današnji dan 07. 05. 1861 u dalekoj Kalkuti se rodio pjesnik koji je svojom poezijom izgradio svjetlosni most između istoka i zapada, svojim stihovima sjedinio svitanja i sutone u zenitu ljudskih duša. Njegov jezik je jezik srca, jezik koji je razumljiv svim srcima. Naša srca su odkucavala samo probne odkucaje. Živjeli smo na obroncima zamagljenog obzora svijesti. Bili smo izbačeni iz svih uzbuđenja i stajali na mostu između jučer i sutra ne osjećajući moć sadašnjeg trenutka. Pjesnik je šaputao pjesmu velikog pjesnika, šaptao je izričajem boli koja se krila u njegovoj duši, izričajem tuge koja je stiskala njegovo srce i punila ga strahom od rastanka zauvijek. Slušala sam tihu tužaljku pjesnikove svijesti i osjećala nemoć, ogromnu nemoć koja je zatvarale sve pore kože, sva okna duše, sve vrulje tako da su ponornice mojih osjećanja bujale u nutrini i nisu mogle iznjedriti riječi utjehe.

Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti

imam reći; ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmijati.

Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.

Olako uzimam bol svoj, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da ti kažem najvjernije riječi koje ti imam reći;

ali se ne usuđujem, strahujući da bi mogla posumnjati u njih.

Zato ih oblaćim u neistinu, i govorim suprotno

onome što mislim.

Ostavljam bol svoj da izgleda glup, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocjenije riječi što

imam za te ; ali se ne usuđujem strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.

Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom

surovošću.

Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada

saznati što je bol.

Čeznem da sjedim nijemo pored tebe; ali se ne

usuđujem, jer bi mi inače srce iskočilo na usta.

Zato brbljam i časkam olako, i zatrpavam svoje

srce riječima.

Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi to mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvijek; ali se ne usuđujem,

strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.

Zato ponosito dižem glavu i dolazim veseo u

tvoje društvo.

Neprekidne strijele iz tvojih očiju čine da je moj

bol vječito svjež.

Rabindranath Tagore

Danas na dan njegovog rođenja šapućem zahvalu srcem njegovom velikom srcu. Njegova poezija je bila jezik kojim smo razumjevali stanje naših duša i mogli se boriti protiv nevidljive nemani koja je gutala svitanja i proždirala sutone.

http://dinaja.blog.hr/