Erato mi šapuće.....

Ostani uvijek dijete veselja i sreće, želja napisana u mom spomenaru, želja predivnog čovjeka koji je obilježio moje djetinjstvo i mladost, želja koju desetljećima ispunjavam. Njega više nema, otišao jednog svitanja ostavivši mi svoju želju u nasljeđe. Ljubav zatvorena u sjećanje na dobročudno lice moga djeda i uspomene na poeziju njegovih suptilno izgovaranih riječi me dotiću u svakom praskozorju i ja svako jutro pružam ruke ka dalekoj zvijezdi, zvijedi koja godine ljudskoga života u svjetlosti svojoj krije, zvijezdi koju čovjekova ruka još dotakla nije, zvijezdi sjajnoj, zvijezdi koja iskri istinu čovjekova rođenja znakom i čudesno svijetlo k čovjeku  spušta svojim svjetlucavim tragom. Bisere nam šalje ta, vječne ljubavi stvoriteljica snena, bisere za nisku svih prošlih i dolazećih ljeta. Promatram kako beskraj nebeskim cvijetovima cvijeta, praskozorje već na istoku rudi. Ljubav nas zove, poslušajmo tu čudesnu simfoniju svijeta, lepršavu pjesmu u svjetlosnom zagrljaju sjedinjenja vječno sretnih ljudi, osluhnimo sonatu od snova, te iskreće tonove vječne melodije koja srodne duše sa dušom svijeta, sa plesom kristalića sjete, sa treptajima leptirovih krila u svilenkasti veo postojanja ujedinjuje. Ta ljepotica bajna, ljubavi vječne zvijezda sjajna, sije sjeme bisernoga zlata i posvećuje svaka srcem srcu srcem otvorena vrata. Hvala ti boginjo sretnoga trenutka, hvala ti biseru iz zlaćane kadene koja samo ljubav u srcu ljudskom sidri, hvala ti Venero što si moje staze usmjerila zvjezdanim putevima dobrote, ljepote i toplote postojanja. Osluškujem žubor sa dalekog vrela, čujem romor Kastalske vode, devet muza na portama Apolonovog hrama me u ovu čudesnu svibanjsku noć zovu. Uranjam u dubinu stvaralačkog tkiva, osjećam vrtnju nebeskog  vretena, Erato u mojoj svjesti svilenkasti veo prede i zvjezdanim slovima istinu o mojoj snenoj duši tka. Osjećaji blješte kao zvijezde na unutarnjem nebu,  svemirom duše pjesma nova iskri, Muza bdije nad izričajem svijesti i šapuće mi glasom iz davnina, ostani ono što si uvijek bila, ostani dijete veselja i sreće jer jedino tako se kotač tvoga života putanjom Venerinog sjaja okreće. Da, osjećam da jedino ljubav, ta čudesna spoznaja sretnoga trenutka postojanja, ljubav satkana od pjeska i pjene, ljubav je snaga koja sve boli, sve uvrede, sve zločestoće u treperavo tkanje istinskog postojanja pretvara. Hvala ti Erato, muzo poezije, hvala ti što još uvijek djetinje vrijeme, vrijeme koje nazvah olujom ruža u meni, u sretnom trenutku postojanja u drevnim snoviđenjima iskriš.  Sretna sam, uistinu sretna da osjetih snagu kapljica vode sa Kastalskog izvora, sretna sam da sam u snovima plesala sa muzama pred Apolonovim hramom, sretna sam da još uvijek osjećam tragove onog snenog, zaigranog djeteta u sebi, djeteta koje je u zagrljaju dobroga starca naučilo što je poezija.

http://dinaja.blog.hr/