Metafore ljubavi

U trenutcima previranja se često vraćam galeriji predivnih slika Wladimira Kusha i pokušavam se dušom i srcem teleportirati u trenutke njihovih nastajanja. Njegov poetični surrealizam mi slikama zrcali njegovu dušu, njegove metafore ljubavi.
Vječno pitanje, što je ljubav ima tisuću odgovora, jer ljubav za svaku dušu i svako srce oblači drugačiju odoru, odoru koja iskri tugu, žalost, sreću, svijetlost, crvenu boju, vatru istinskog postojanja, lakoćua postojanja, dušu koja se zrcali u našim očima, osjećaj koji je pronašao izraz u djelu umjetnika?

Pronađimo svatko svoju metaforu za Ljubav i osmislimo taj osjećaj u sebi da bih ga mogli uistinu opisati, izraziti pogledom, bojom glasa, dodirom, šapatom duše. Naučimo se suosjećati s tim neopisivim osjećajem koji se nekada nekontrolirano širi našim tijelom i našim mislima. Osluhnimo svoje misli, osluhnimo osjećaje, i oni će nas možda potsjetiti na tonove drevnih ljubavnih šansona, probudit će u nama ljepotu osjećaja koji mi često ne znamo opisati. Poslušajmo otkucaje svog unutarnjeg sata i u stankama između njih spoznajmo udaljenost između sebe i osjećanja tog osjećaja. Akordi naših struna skladaju simfoniju o harmoniji naše svijesti i podsvijesti, a mi često dozvoljavamo našoj svijesti da tu harmoniju pretvori u podvojenost duše iz koje se uvijek stvara kaos iz kojeg želimo pobjeći.
"Nije naš zadatak u tome da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni Sunce ni Mjesec, ni more ni kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, Sunce i Mjesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim, već da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo da vidimo i poštujemo ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna." Herman Hesse, Narcis i zlatousti.

Ljubav je osjećanje osjećaja, koji se ne pojačava dodirom, ne dokazuje poljupcima i milovanjem. Ona je sama sebi dovoljna i kad je ona uistinu tu sve druge ljepote proizlaze iz nje same. Pogledajmo još jednu Kush-ovu sliku. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ljubičasti beskraj i prelamanjem boja odaje rijeku vremena u kojoj se mi ogledamo, u kojoj vidimo svatko svoju dušu u zagrljaju ljubavi. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira u bekraju umjetnikova sna učinit će nam se da se u njemu krije tajna početka našeg sna koji već godinama budni sanjamo, sna kojem još uvijek nismo dozvolili da nauči letjeti s našom dušom. Postanimo nemirni sanjari koji u toj slici naslućuju čudesnu snagu ljudskog postojanja, čudesnu snagu umjetnikova talenta kojim je on uspio tu snagu bojom i kistom pretvoriti u doživljaj beskrajnog duševnog mira u ljepoti trenutka.

Iz slike će nam se nasmješiti prozirna kao kristal, od nevidljivog sunca obasjana, u zrcaljenju vremena ogledana, ljepota umjetnikove duše, njegovo osjećanje osjećaja, njegova Ljubav. Osluhnemo li začut ćemo i Eho, odjek njegova unutarnjeg glasa u zagrljaju ljepote njegova sna.
 
http://www.webstilus.net/content/view/9576/65/
http://dinaja.blog.hr/