Zagrljaj, nečujni šapat duše.

Zagrljaj, taj nečujni šapat duše, svjetlosni krug, vatreni prsten koji u sebi grije sva ustreptala srca i dodirom lakim, kao stihom izraslim iz zagrljaja muze, ostavlja na licu vremena kristalni trag  suza radosnica. Tijelo tada kožom sluša, kožom ljubav ljubavlju grli, kožom prašta srcu nevjeru, duši nepovjerenje. U nečujnom šapatu duše se, kao u zagrljaju poezije velikih pjesnika, sreća i ljubav  rađa, a smrt, ta utvara tajna, postaje svakom čovjeku laka. Na dlanovima nevinost cvijeta, na njima vjekuju trenutci prvih zagrljaja, na njima ostaju tragovi prvih ljubavnih treptaja, na njima se zrcale prve ljubavne tajne i blješte sve isplakane suze. Zagrljaj, taj suptilni govor tijela, šapat duše, pjev srca, zagrljaj neba, zagrljaj sna, zagrljaj ljepote satkan od trepravih struna vječne ljudske dobrote, od plamenih jezika ljudske toplote. Riječi su suvišne i nepotrebene, jer riječi su ponekad teške kao oblaci crni što kriju unutarnja sunca, što prijete olujama, munjama, grmljavinom straše uzdrhatala srca. Kada tuga dušom zavlada, kada se lakoća postojanja u odoru nepovjerenja skrije, kada u pogledima strah stoluje, tada zagrljaj meki odu ljubavi sklada, a u dušama zaiskri nova nada. U dobru i u zlu, na raskršću želja, na zaleđenoj stazi nepovjerenja, odustajanja, rađanja i umiranja, zagrljaj premošćuje sva duševna nepostojanja. Zagrljaj, taj vječni dodir neba, to paperje meko, to  treperavo gnjezdo u kojem se rađamo i umiremo.

http://dinaja.blog.hr/
http://www.webstilus.net/content/view/9073/70/