O ljubavi sa malo drugačije strane.

Kaže se da zli ljudi mrze grijeh iz straha od kazne, a zli ljudi su oni koji propovjedaju duhovnost koju ne žive, jer u dubini svoga srca, u beskraju svoje jadne duše ne dolaze do one točke koju nazivamo božje oči i tako ne znaju što je spiralna dinamika istinskog postojanja, ne osjećaju ljubav. Oni iz straha od kazne počinju i vjerovati da žive duhovnost, a duhovnost sama po sebi je blaga i nepoznaje ni mržnju ni grijeh ni strah ni kaznu. Pročitala sam razne ljubavne priče, sretne, nesretne, tugaljive, lepršave. Piše se o ljudima koje je ljubav promijenila, oplemenila, ali i učinila nesretnima. Iskušenja u ljubavi doista su beskrajna, ponekada neobična, ali uvijek raznolika. Ono što je važno i vrijedi u životu, a čini mi se posebno u ljubavi, je uzrečica, nikad ne reci nikad. Nitko od nas ne može stopostotno tvrditi da u budućnosti neće učiniti nešto za što se danas kune da nikad neće napraviti. Upoznala sam mnogo ljudi koji su sami sebi na taj način uskočili u usta. Postoji li cijena ljubavi? Naravno da ne postoji, to je čudesan osjećaj koji je neprocijenjiv, njegove vrijednosti se mjere odkucijima srca, treptajem leptira u trbuhu, protokom šampanjca u krvnim žilama. Trepravi osjećaj postojanja u tijelu koje samo sebi u sebi proizvodi taj osjećaj. Nevjerovatno je to da mnogi smatraju da je ono što smatramo ljubavi uvjetovano vremenom u kojem živimo, socijalnim običajima i očekivanjima. Uče nas što je poželjno i vrijedno, ne razumjevajući da je ljubav ne mjerljiva i ne dokazljiva, da ona iz trena u tren izrasta sa nevidljivog izvora i postaje rijeka kapljica koje blješte osvijetljene našim unutarnjim suncem. Rijetko tko od nas već u mladosti ima razvijen osobni sustav vrijednosti i točno zna što hoće. Mi ulazimo u život ne spremni za borbu jer je često ono što nam je važno protivno uvriježenim društvenim očekivanjima i pravilima. Tada pristajemo na nešto što ne želimo, ne osjećajući da si pri tome ucrtavamo put u nesretna stanja duše. Sigurni da smo naučili lekciju napamet mi vjerujemo da je život u ljubavi posut samo zvijezdanom prašinom i zaboravljamo uzrečicu koja nas upozorava da je put do zvijezda posut trnjem.
Pročitah ovu čudesnu pjesmu na portalu koji govori o zlostavljanju žena. Pjesma je duga, ostavljam vam samo njenu prvu strofu.

Prasnuo je, stao je vikati, soba se tresla,

a stijene su otvorile uši.

Letjele su riječi kao krpe svadbenog vela,

kao listovi uvele kite cvijeća,

zveknule kao ogledalo

koje je razbilo sedam godina sreće........

Vojtech Mihalik

Njegova poezija je izrasla iz osjećanja osjećajnosti osjećaja. Poezija koja dokazuje postojanje u trenutku, osjećanje osjećanja trenutka, sudjelovanje u trentku, spoznavanje vulkana osjećanja osjećaja u trenutku svijesnosti. Ljubav je put na kojem susrećemo i trnovite staze na kojima dokazujemo istinsko osjećanje tog čudesnog osjećaja. Mihalik je pisao je o životu, pisao je istine, opisivao ljudske boli izričajem koji ledi krv i budi emocije.
Sljedeću pjesmu bi mogli staviti na portal potlačenih muškaraca, evo isto njene prve strofe..

Pogledala je u zvijezdu i šapnula: "To je Venera"

Jučer se vratio s fronta na jednoj nozi, kao gusak,

dočekali su ga s osmijehom i odmah okretali glave,

ponudili su ga s rakijom i stolicom

i pjevuckali:

da, da, dobro je da si već kod kuće

da, da rat je gadna stvar.......

Pazili su međutim da ne gledaju u ono gadno mjesto.

Pogledala je u zvijezdu i rekla: "To je Venera. Takvih je malo"

Zapravo, bilo je ovako:

Dvije pjesme istoga poete, dvije pjesme koje govore o ljubavi. Žensko i muško srce na sajmu taština, žensko i muško srce na pijedestalu srama, žensko i muško srce u oluji osjećaja, žensko i muško srce na Kairosovoj vagi poniženja i želja.
Ljubav nije pasivno stanje duše, ona je izvor, lepršavi potok, mirna rijeka, uzburkana bujica, vodopad, jezero sreće, ocean života. Ove dvije pjesme su najljubavnije pjesme trenutka, pjesme koje dokazuju da ljubav nije među zvijezdama, da je tu u nama, u našoj krvi i da o nama samima ovisi kakva će ona biti.
Dijalog uma i srca određuje i naše postojanje u ovom globaliziranom svijetu. Mi se neprestano nalazimo na Kairosovoj vagi, važemo svoje i tuđe misli i osjećaje kao potrošnu robu na sajmu taština. Često bez imalo samokritičnosti optužujemo, okrivljujemo druge za naša nesretna stanja, neosjećajući da tako osuđujemo sebe i njih na izganastvo iz istinskog života.
Prisjetimo se ove misli Kahlil- a Gibran- a
"Često sam mrzio u samoodbrani. Ali, da sam bio jači, nikad ne bih pribjegao takvom oružju." pokušajmo je prisvojiti i počnimo sami sebe jačati da nikada u životu ne osjetimo osjećaj mržnje.

Kompletne pjesme Vojtech Mihalek možete pročitati na ovoj adresi

http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2009/12/o-ljubavi-s-malo-drugacije-strane.html

http://dinaja.bloh.hr/