Zatvorenih očiju ulazim u anđeoski svijet djetinjeg vjerovanja. Svijetlost koju vidim u sebi je dvojnost znanja i umjetnosti, nešto kao susret Einsteinovih misli i Picassovog talenta, susret koji dokazuje postojanje svjetlosne dimenzije u kojoj se iskri vanjskim osjetilima nedohvatljiv svijet istinske stvarnosti. Vidim kao začarana čudesnost onoga u što sam kao djete vjerovala, kasnije zamjenila teoretskim znanjem, vidim vječni ples vilinskih i anđeoskih bića koja inače nevidljiva upravljaju mojom svijesti.
Pitam se još uvijek nesigurna u ono što spoznajem, da li u dubini duše postoji neka neostvarena, pritajena žudnja, neka vatra tajna koja kao ptica Fenix iz pepela, iz gnjezda sudbine, iz svjetlosti vječne uvijek se nova rađa. Da li je to ona bezimena želja koja vulkan snova iz kratera zaborava mami, koja nekad razara, nekad guši, nekad stanja duše ruši, nekad amplitudu raspoloženja stvara, a onda ipak sretna u svom postojanju budi dušu na izvoru ljepote da budna osluškuje što joj mudrost svijeta svojom vječnom svjetlosnom simfonijom o željama tajnim, o istini snova, o ljepoti bdijenja, o lažima na lažnim mudrostima izniknuih laži, o snoviđenu na izvoru srca, snivđenju koje dušu draži, što joj tihi šapat prohujalih ljeta ljepotom postajanja šapuće i treptajima svojim njeno srce snaži. Duša osluškuje, u toj simfoniju sretna sudjeluje jer ta simfonija snena njeo srce snaži i ne vodi nepotrebnu borbu sa onima što gluhi na treptaje neba poruke joj šalju, onima što iz svog praznog srca tek prazna obećanja daju, sa onima koji nikad nisu u sebi osjetili, nisu prepoznali, nisu dotaknulu ljubavne draži. Majka mudrosti, Sofija, svećanica sveta, čudesna majka ovog bajkovitog svijeta, vladarica koja materiji svojim dahom dušu dade, ta čudesna kraljica strasti, carica svih treperavih sjedinjenja,čudesnica zagrljaja vječnog, zagrljaja u kojem se sve duše svijeta u zagljaju sreću, da, ona legendarno snena, ona se odriće svoje eonske vlasti i šapuće svakoj duši, svakom živom biću, slijedi svoju želju željenu na izvoru, u koljevci snova, slijedi drevno snoviđenje, slijedi žudnju, čežnji utkaj pute ka zvjezdanim stazama koje se onda slijevaju u zagrljaj vječne majke, u zagrljaj ljubavi snene, u njene svjetlosne skute.
Osjećam se kao dijete kaosa, mješam poeziju iz vremena oluje ruža sa novim saznanjima i spoznajem da je raspad mojih atoma uvijet moga razvoja, da je to svjetlosni put moje vječne težnje ka istini. Nema ničega do mijene i stalnih tragova kaosa iz kojeg nastojim pobjeći. Jedino što mi preostaje je slijediti pravac kojim sam krenula i ulaziti sve dublje u tajnovitost zakona univerzuma. Moje unutarnje svijetlo osvjetljava moje prostor- vrijeme i postaje samo za mene vidljivi spektar boja. Lomi se na kristalima ćelija, smiješi mi se mojim unutarnjim suncem i postaje misao, misaona slika u galeriji sjećanja, dragulj u riznici uspomena. Vidim anđeoska bića, uranjam u vilinski svijet djetinjstva, lutam muzejima iz kojih mi se smiješe djela velikana slikarske umjetnosti, utapljam se svijetu svjetskog umijeća da bih osjetila sjedinjenje znanja i vjerovanja.
Mislim ljubav, i kao u svijetu zrcala vidim sebe i svijet u nijansama još nedefiniranih boja. Znam da su to boje, ali im još neznam ime. Valne dužine njihovog nastajanja su tako male da još nisu mjerljive. Uspoređujem ih sa poznatim spektrom duginih boja. Ove moje, nastale u mojim mislima postaju energija osjećanja osjećaja i one su drugačije, ne pronalazim riječi kojima bi ih opisala.
Prisjećam se rečenice: "Svijetlost skriva u sebi tajnu iako njome rasvijetljavamo puno drugih tajni."
Zamisao vala koji se širi nije dovoljna da bi se objasnilo što se uistinu događa kada tama nestaje i moje oči prepoznaju prostor u kojem se nalazim, prostor obasjan mojim unutarnjim suncem. Dupla uloga te ljepotice, onog davnog duplog bića iz kojega je nastalo sve, je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan. Ona koja samu sebe stvara, meni omogućava vizualnu spoznaju, ali mi još uvijek ne razjašnjava tajnu svog početka.
Zamišljam davni simpozij znanosti kao gozbu bogova i Einsteina u liku Zeusa koji je stvorio duplo biće da bi im služilo. To duplo biće uskrslo iz tame neznanja zavlada ljudskom svijesti. Pretvoreno u energiju ono je čvrstoj materiji udahnulo život. Anđeoska snaga tog duplog bića se krije u svakoj iskrici svjetlosti iz koje izrasta naša svijest i postaje spoznaja. Davno opisivani anđeosko- vilinski svijet se krije u našem unutarnjem svemiru, blješti zvjezdanim prahom na našem unutarnjem nebu, sjaji snagom u našem unutarnjem oceanu, zrcali se u neuronima naše tvornice snova.
Kada nešto kao svijetlost ili atom mogu biti u isto vrijeme i val i čestica, onda ja u mojoj glavi ne smijem tražiti samo ono što pripada fizičkoj stvarnosti. Svijetlost tada postaje simbol i ja ju pretvaram u osobnu metaforu. Ono što su za fizičare atomi, to su za umjetnike metafore iz kojih oni izgrađuju svoje svijetove i više ne gledaju predmete valjskim očima i slikaju ih samo onako kako ih vide njihove unutarnje oči.
Moje unutarnje svijetlo pretvoreno u misao postaje jasna slika puna novih dimenzija, moja mnogodimenziona stvarnost, svjetlosni zagrljaj u sretnom trenutku spoznaje. Sve do sada spoznato kao materija postaje energija i ja se prepuštam mogućnostima koje mi moj mozak nudi. Uranjam u sliku "Gospođice iz Avignona" i osjećam snagu umjetnikova uma. Nalazim se na vratima vremena, na početku sna i počinjem promatrati svijet, kao nekada davno Einstein i Picasso, svojim unutarnjim očima. Svjetlosni zagrljaj postaje sretan trenutak u kojem se sretna budim i osjećam snagu tog unutarnjeg sunca koje mi osvijetljava anđeosko- vilinski svijet koji se zrcali u umjetničkim djelima i novoizrastajućim zakonima znanosti.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen