Deja vu

Sanjajući grčeve u srcu, pitala sam se u snu i između dva sna: Što bi za mene bila milost i zašto je ja očekujem? Srce je otvaralo vrata tugama i kišni vjetar je zavijao u krošnjama krvnih žila, a duša je plakala  gažena svakim korakom bola koji se uvlačio u svijest. Danas imam riječi satkane od zvjezdanog praha, mjesečevim srebrom posute doline na usnama, doline i sunčane brežuljke i sjećanja u nepostojanim maglama. Otvaram kovčežić s milion svilenih koprena za njega i darujem mu jednu po jednu, darujem mu tisuće šarenih velova žaleći još uvijek da nemam dovoljno ljepote kojom bih obojala ovu tajnovitu stazu sreće kojom još uvijek opijeni prošlim noćnim morama koračamo ka suncu. Sanjajući o putu spasenja što se penje ka drumovima što se križaju na nebu, stresla sam se u snu i šapnula između snova: Koliko milja, koliko još dana i godina, koliko strahova i nemira moramo savladati do trenutka spasenja?
Stajao je pored mene na obali velike vode i njegovo lice se zrcalilo u kapljicama i suncem obasjanoj pučini.  "Vi niste odavde?" upitao je. "Od kuda dolazi voda?" upitah "Iz zemlje" šapnuo je "Idemo popiti kavu" pozvah ga da sakrijem uzdrhtalost srca. Sjedili smo na terasi male kafeterije uz more i nepredstavljajući se mudrovali o životu i ljubavi na prvi pogled. "Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav završava, postoji dodir dvije ruke koji se opire svim rečenicama" govorio je dodirujući mi dlanove. "Da bismo razumjeli, spoznali i osjetili svjetlosni zagrljaj i potpuno potonuće u snagu želje i žudnje potrebno je prije svega razgovarati o stvarima koje su naizgled jednostavne, svakidašnje, razumljive i proste. Tada nam poezija govori o ljudima utonulim u životu punom protivurječnosti i pričini nam se da je to onaj u modernoj psihijatriji poznati fenomen deja vu, već viđeno." odgovorih. "To ipak nije tako. Mi danas pišemo zvjezdanim slovima novu bibliju, mi se obračamo čovjeku u čovjeku upotrebljavajući jezik ulice, predgrađa i radničkih naselja i sjedinjujemo poeziju, život i ljubav u ovaj sretan trenutak ponovnog susreta".
To je bilo poslijepodne buđenja u novom snu, osjetih sva ona mladenačka uzbuđenja, začuh glas ljubavi, prepoznah njen jezik, sjetih se stihova koje mi je govorio ne odavajući ime pjesnika.
"Ničega drugog nema u ovoj misli osim tvog lica," šapnu je  "ničeg drugog osim tvojih žednih kao noć sivih očiju".
Kada je sunce krenulo ka zapadu stajali smo ponovo na keju koji se kao puščana cijev pružao ravno u beskraj oceana želja, žudnji i novih snoviđenja.