Svjetlost ne poznaje satove....

Rekao si mi jedne noći našeg naglog ljeta da je pored tebe prolazilo mnogo mladih žena, nježnih žena, lijepih žena ostvaljajući na tvojoj koži tragove, male zareze slične fjordovima o koje još uvijek udaraju valovi sjećanja. A onda sam došla ja ruku punih žutih leptirica koje si ti te čarobne noći oslobodio iz okova srama. Pokrenuo si u meni zaustavljeno zlaćano vreteno, zagrlio me lakoćom zvjezdanoga praha i sjedinio sa ljepotom ljubavi.
Artemidina duša u tebi je kao svjetlost, a svijetlost ne poznaje satove. Prolaznost naših dana i noći moru i hridinama ne znači ništa, ali i geofizika ima svoju dušu i vrijeme će jednoga dana stati, jednoga dana dok ti budem cvijećem kitio kosu trenutak će tada postati vječnost. Čudesna muzika tvojih riječi je dodirivala srce, zrak je mirisao na kišu, a ja sam tražila oslobođenje još uvijek ne znajući da sam godinama prolazila pored ljepote ne dodirnuvši je. Šaputao si, patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš, ona te proganja zato što bježiš od nje....... patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time.... i ja razumjeh Hesse- ovu pjesmu i zavoljeh sve moje prošle tuge koje su me donijele u tvoj zagrljaj. U tvojim rukama osjetih ostatke djeteta u sebi i spoznah da sam za sve tuge bila sama kriva, da godinama nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami. Iznenađena zorom poslije sparne noći ponavljah tvoje ime kao da je izmišljeno samo za mene. Ugledah, nakon dugo vremena, sliku mog opuštenog lica ozrcaljenu na pučini oceana života. Urezana sunčanim strijelicama u koru tvoga glasa osjetih kako toplina odleđuje zaleđenu rijeku mojih dlanova. Godinama sam u svijetu užasne ravnodušnosti tražila nježnost i toplinu osjećaja u ljubavnim pjesmama, putovala s pjesnicima kroz život, bila s njima prijatelj. Proljeća su se događala sa stablima, ružama, pticama i rijekama. Toliko toga se rađalo oko mene, bez mene, do zadnjeg ljeta kada sam u dubini tvog imena vidjela kako nestaje uzaludnost, osjetila povjerenje u tvoju postojanost i ja otvorih vrata novom životu.
Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz u oluji snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra i skinuše sjenu straha s kormila i ja okupah ostatke želja u beskranom moru probuđenih žudnji. Osjetih te kao rastopljeno sunce u sebi i cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo. U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih, ne otvorenih, pupoljaka.