Brzaci rijeke vremena

Promatram ovu sliku Ljubice Pecigoš i prisjećam se zelene rijeke u surovom kamenjaru i trenutka u kojem pronađoh moju Arkadiju, prisjećam se treptaja oka u kojem osjetih da je prostor- vrijeme ta čudesna ponekada hirovita rijeka u meni samoj i da sam ja njena kapljica, zrnce pijeska u kojem se zrcali svijetlost nad svjetlima, da sam struna koja sudjeluje u njenom žuboru koji se sjedinjuje sa žuborom nebeskih visina.



U mojoj osjećajnoj Arkadiji tajnovitost raja prelazi u ljepotu stvarnog postojanja. Znanje je tu oko mene samo ga treba znati prepoznati, udahnuti i prihvatiti, treba mu dozvoliti da postane dio mene same. Život, koji nisam naučila misliti, ostaje kaos pun pojedinosti i one onda svaka za sebe, igraju posebnu igru. Tek misleći život, počela sam ga osjećati, počela sam uistinu živjeti njegovu ljepotu. Svi su se njegovi djelići stopili u prekrasnu istinu punu nijansi čudesnih boja, čije su granice neprimjetljive. Tako misleći osjetih da je spoznaja organska, živuća cjelina iako je sastavljena od različitih grana, tajnovita rijeka na čijoj obali raste i cvijeta drvo spoznaje i ispreplićući svoje grane, uzdiže se prema suncu koje ga hrani i brani u isto vrijeme. U aleji, na izgled kamenih statua, osjetih izvor i tijek i ušće svjesne spoznaje, osjetih sve brzace sve slapove i virove te čudesne rijeke bez povratka. Panta Rei na vratima vremena dobija svoje pravo značenje. Ako zaustavim misao u obliku neke dokazane teorije, zaustavljam tijek energije, mjenjam ritam, gubim osjećaj za dimenziju vremena u sebi.
Je li vječnost beskonačnost trajanja u dimenzijama vremena ili je ona bezvremensko postojanje?
Mislila sam, ako pronađem tako dugo tražena vrata vremena, ako osjetim početak onda negdje u daljini postoji i njegov kraj, ali sada osjećam da je vječnost nešto drugo, ona je upravo ova moja misaona dimenzija koju sam tek postojeći u njoj počela spoznavati. Na vratima vremana spoznah razliku između običnog materijalnog svijeta i svijeta ideja, između tijela i duše. Moje misaona dimenzija je most između ta dva svijeta i nju pokušavam živjeti. Zaustavih misao i tako trenutak, ovo moje sadašnje stanje, za mene postade osjećaj o novoj, do sada samo iznajmljenoj, vječnosti. Vječnost je karusel mojih želja koji svojom beskonačnom vrtnjom stvara život i pretvara niti spoznaje u uvijek nove dimenzije za koje još nisam pronašla ime. U njoj moj unutarnji sat otkucava ritmom mojih stanja, odbrojava moje vrijeme, postaje zrnce pijeska, postaje kapljica u čudesnoj rijeci bez povratka.
Kao što sam se kao dijete igrala sa prizmom i sunčanom svjetlosti tako sada pokušavam u čudesnoj vodi postati kapljica, spoznati do sada ne objašnjenu snagu životne energije i otkriti izvor, sjediniti se sa svjetlosnom muzikom koja me dotiće, prelama se u meni svim svojim šumovima, romorima, žuborima, sjediniti se sa tom čudesnom sonatom vode i svjetla, zaroniti u poeziju znanosti i postati uistinu struna nebeske harfe i sudjelovati u stvaranju simfonije univerzuma.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/simfonija-univerzuma-jo-uvijek-neznam.html