Moj unutarnji nemir.

U dostojanstvenosti postojanja je osjećala inačicu sebe same. U alternaciji između sebe i sebe, puna čarnih sjećanja se uspinjala obroncima vremena. U raskomadanoj geometriji pamćenja se gubila cjelina koju je pokušavala zaokružiti u spomenak ljuvene slike ćilibaskog sjaja. U tugaljivom arealu sužavajuće prostornosti je u izvorište snuždenosti nadoljevala suze u kojima se zrcalilo njeno slomljeno srce. Željela je zaustaviti šum pješčanog sata, sprijećiti dolazak neizvjesnog sutra, zadržati pramen Kairosove kose u vječnosti trenutka i nepovratno apsolutizirati vrijeme. Bila je prognanik, tužan beskućnik, bjegunica iz  kuće pune duhova. Nalazila se u raspuknutoj kugli koja je vapila za izgubljenim skladom, za onom polovicom koja je lebdjela pred vratima smrti. Na sceni trenutka su kulise stršale kao utvare razbacane rukom nevidljivog scenografa i pretvarale prostor u odraz Picassove Guernice. Osjećala je entropiju, zgušnjavanje zraka i nestajanje plamena svijeće na oltaru te užasne noći. Zadnjim titrajima smjelosti svjesti je rastvorila okna duše da iskuša snagu utjehe koja se udaljavala iz njenog srca. Kožom udahnu svježinu ponoćnog sunca i u svežnjiću nadanja pronađe izgubljen san. U prelamanju noći u dan vidje konture nestajuće želje i pohlepno zagrabi ljepotu rađajućeg dana. San se pretakao u prazninu pehara života, a na jastuku pored nje se iz komatozne boli budila njena ljubav.

"Beli reshit, beli tachlit",začu u povjetarcu židovsku molitvu. Bez početka i bez kraja, šapat je dolazio iz svjetleće točke u središtu kugle koja se punila izgubljenim skladom vjerovanja. Zaustavi pogled na usnama sa kojih je ispijala nektar i nemirna od pohote i suglasja žuđenih milovanja dotaknu još usnule oči boje meda. Na oltaru srećozorja se u plamu svijeće ukazalo prvo slovo Kabale, Aleph, znak beskonačnosti. Njena dubleta se sjediniše u izričaj, konačno ja jesam ona koja sam bila na početku križnog puta.  

http://o-ljudskoj-emocionalnosti.blogspot.com/2007/11/o-ljudskoj-emocionalnosti.html