Tragovi svitanja

U jednoj od onih noći dok sam gazeći nebesku rijeku bila izgubljena u strahovima stavih srce u vjetar njegove blizine i umjesto treperavih, ponekad varljivih očiju neba, ispred mene se prosu svjetlosni put ka svitanju. Izađoh iz tame noći, zakoračih u svitanje sna, otvorih porte srca i upitah se Tko sam ja? Umjesto odgovora vidjeh na obroncima mjesečeva srebara iskrenje ljubavi.
Jedan čovjek stoji i gleda more i mjesečinu kako se kupa u tom beskraju. Tamna silueta muške ljepote i zrcaljenje tuge u očima boje sna. Između čovjeka i mora po pješćanom žalu, kao sjenka satkana od mjesečine, netko hoda. Žena duge kose zastade na tren i ogleda se u očima boje sna. Dokotrljala kapljica neke čudesne vode se iskrila na njenom licu. Suza kapnu na njegov dlan i pretvori se u izvor iz kojeg poteče rijeka bez povratka.
I više nisam bila samo ja, postadosmo ti i ja.
Razbili smo tišinu noći probuđenim još neostvarenim željama dok je vjetar pjevao baladu o ljudskim čežnjama, a zvijezde šutjele o neostvarenim snovima. Koračali su zajedno plažom čovjek očiju boje sna i žena duge kose. Velika rijeka bez povratka je ispirala pred njima ostatke soli na svjetlucavom pijesku života. U tragovima njihovih koraka se kupalo tek naslućeno jutro novog buđenja.
Sjedinjeni u žudnjama vidjesmo osmijeh neba i na horizontu, iza oblaka veliko svijetlo, svijetlo nad svijetlima, ljubav u našim snovima.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=29024